Pet gdina od revolucije koja je krenula u pogrešnom smjeru

Pet godina pošto su izašli na ulice kako bi zahtijevali okončanje diktature Bašara al-Asada i njegove obitelji, odlučnost prosvjednika nije jenjala, ali uz žaljenje i razočaranje što je njihova revolucija pošla krivo.

Prodemokratski aktivisti imaju vjere da se revolucija može spasiti, iako su podjele u zemlji snažne i brojne, a ekstremističke oružane skupine poput Fronte al-Nusre drže velik dio teritorija. Peta godišnjica početka sirijskog ustanka poklopila se s primirjem uspostavljenim posredovanjem SAD-a i Rusije. Prekid vatre nekako se održava pa su se prosvjednici vratili na ulice izvikujući slogane iz 2011. “Mislim da ovo krkho primirje pomalo pomaže da se revolucija vrati korijenima. Možda je to prilika da se ponovo ukaže, kao Feniks ispod golemih naslaga pepela”, kaže Amar Dželo, sirijski aktivist koji je pobjegao iz domovine i utočište našao u Turskoj.

Dželo se odbija vjerski ili etnički svrstati. Uporno govori da je “Sirijac”, što koncizno oslikava njegove nade i želje u jedinstvenu i demokratsku Siriju. On nije jedini koji osjeća ushit, vjerojatno preran i pretjeran, i prštanje novog zanosa u prosvjedovanju protiv Asada, diktatora koji se u vladanju oslanja na malu alavitsku grupaciju u većinski sunitskoj zemlji.

Sirijiska revolucija, naposlijetku, počela je kao niz prosvjeda za veća prava i slobode koje je režim brutalno skršio. Oružani sukob, koji je odnio više od 250 tisuća života i raselio 11 milijuna ljudi, izrodio se kasnije.

Godine rata uzele su svoj danak. Njihov gnjev prema Asadu, koji se drži na vlasti zahvaljujući opsadama gradova i ruskoj pomoći iz zraka, može se opipati. “Naš je cilj maknuti Asada”, rekao je Mahmud Šahabi, aktivist iz Alepa, grada koji će se opet naći pod opsadom obnove li se neprijateljstva. “Još 2011. znali smo da će cijena biti vrlo visoka, a poslije pet godina još smo odlučniji nastaviti, bez obzira koliko nas to koštalo”, dodao je.

Za druge, međutim, žrtava je bilo previše. Omar al-Halabi, koji je sudjelovao u prvim prosvjedima u Homsu, priznaje da se stvari nisu razvijale kako je planirano. “Moje srce plače svaki dan, posebno za voljene koje sam izgubio”, kaže al-Halabi, ali tvrdi da se revolucija mora vratiti na pravi put i nastaviti. “Nema nam natrag. Moramo svladati prepreke”, naglašava al-Halabi iako je zabrinut da će mu ekstremisti “ukrasti san”.

A problem nije samo razina razaranja, koja je cijele gradove pretvorila u ruševine, ili kaos koji je omogućio uspostavu tzv. kalifata Islamske države u nekoć umjerenoj zemlji. Revolucija je postala “muški posao”.

Ragd sada živi u Bejrutu, ali se sjeća prvih demonstracija u Damasku kada su muškarci i žene zajedno koračali protiv Asada. “Svi smo trpjeli tiranski režim. Iskusili jednako torturu. U prosvjedima su sudjelovali muškarci, žene, kršćani, muslimani, konzervativci i liberali”, govori ona. “Pet godina poslije tužna sam što je naša uloga marginalizirana”, kaže Ragd, koja i dalje nosi veo. Tvrdi da demokratizacija nije samo promjena vlasti nego nešto što počinje u kući i zahtijeva promjene u društvu.

Maruan, jedan od kršćana koji je sudjelovalo u prvom valu prosvjeda, osjeća se izdanim. “Nadao sam se životu u slobodnoj Siriji, ali moji su snovi srušeni kad su stigli ekstremisti i nas kršćane počeli gledati kao nastrane”. On danas živi u Londonu. “Odlučio sam napustiti Siriju jer ova revolucija vodi tamo kamo ne pripadam. Revolucija koju smo počeli 2011. za mene je mrtva”, rekao je Maruan.

Pokrajina Idlib na sjeverozapadu jedina je potpuno pod vlašću pobunjenika. Ali njome vladaju ekstremisti Ahrar al-Šama i al-Nusre. Njima je demokracija isto što i kletva. Ti ljudi su najveći protivnici revolucije”, rekao je Firas, stanovnik iz Idliba.

Rami al-Homsi je izbjeglica u Europi, poput desetaka tisuća svojih sunarodnjaka. Rat gleda iz daljine. “Znam da su ljudi ljutiti što je revolucija izgubila svoj smisao. Ali još možemo uspjeti. Ako ne mi koji smo počeli, možda idući naraštaj. Nada me nije napustila”, rekao je al-Homsi.

You may also like