Pametno je usporavanje javnoga duga

Visoki javni dug posljedica je, prije svega, dugogodišnje akumulacije proračunskih deficita još od početka hrvatske države, iako treba imati na umu da je Hrvatska naslijedila i dio duga bivše države, tj. alikvotni dio obaveza prema Pariškom i Londonskom klubu koji joj je pripao u postupku sukcesije.

Prema tome, Hrvatska nije krenula od nule u pogledu duga. Kada su proračunski rashodi veći od prihoda, ta se razlika mora financirati. Financiranje deficita radi se na dva načina: prodajom državne imovine ili, puno češće, zaduživanjem. Nikada Hrvatska nije imala proračunski suficit, niti uravnoteženi proračun, što znači da je svake godine svaka hrvatska Vlada povećavala javni dug upravo za navedenu razliku rashoda i prihoda. Dug se povećavao za iznos deficita, umanjeno za prihode od privatizacije državne imovine, a uvećano za obveze drugih sektora koje je država preuzela, a odnose se na različite sanacije (npr. sanacija bankarskog sustava), plaćanje kredita po aktiviranim jamstvima i sl. Također, treba uzeti efekt tečaja jer svako slabljenje tečaja povećava dug u domaćoj valuti, a svako jačanje smanjuje dug u domaćoj valuti. Može se zaključiti da odgovornost za rast hrvatskog javnog duga leži na fiskalno neodgovornom ponašanju svih dosadašnjih hrvatskih vlada. One su, zbog ostvarivanja vlastitih kratkoročnih ciljeva ostanka na vlasti, gurnule Hrvatsku u velike fiskalne probleme, zbog čega je zemlja odnedavno u Proceduri prekomjernog deficita Europske Unije.

Hrvatska ne može sebi dopustiti visoke stope javnog duga u BDP-u, kao što imaju Njemačka, SAD ili Japan. Hrvatska ima visok vanjski dug, a kako je domaća štednja nedovoljna za njegovo financiranje, javni dug se automatski prelijeva u vanjski dug. Premija rizika na hrvatski javni dug je visoka, što znači da je percepcija zemlje kao zajmoprimca nepovoljna. Zbog visokih kamatnih stopa Hrvatska otprilike 3,5% BDP-a izdvaja za otplatu kamata, dok razvijene zemlje, sa sličnom razinom duga, moraju platiti oko 1% BDP-a. Nadalje, većina hrvatskog javnog duga denominirana je u stranoj valuti (gotovo 80%), što predstavlja iznimnu osjetljivost domaće ekonomije na tečajne rizike. Monetizacija duga tiskanjem novca neće riješiti problem duga već će ponajprije završiti u hiperinflaciji i potpunoj ekonomskoj katastrofi. Ubrzano tiskanje novca, odnosno povećana ponuda kuna znači da će kuna vrijediti sve manje i manje (velika ponuda kuna, manja vrijednost). Previše kuna u sustavu znači da nam treba sve više fizičkih novčanica da kupimo isto dobro. Drugim riječima rastu cijene, kao i cijena eura. Ne može se to obaviti „tajno“, kako neki zagovaraju, jer se u jednom trenutku sve te kune moraju negdje konvertirati u euro, kako bi platili dug. Tako da će učinak opet biti vidljiv u ekonomiji, u deprecijaciji tečaja i drastičnom rastu cijena.

Ipak, rješenje smanjenja duga ne mora biti katastrofalno za Hrvatsku, kao što zagovaraju kvazi-stručnjaci, niti komplicirano kako nam ga aktualni političari prikazuju. Ono je zapravo vrlo jednostavno i krije se u samoj definiciji rasta duga. Javni dug svake godine raste najvećim dijelom zbog rasta proračunskog deficita. Raste i zbog tečajnih razlika, preuzimanja duga iz drugih sektora (npr. dugova brodogradilišta) i slično, ali glavni generator rasta duga je deficit. Vlada koja se obveže dovesti proračun u stanje nultog deficita i koja kredibilnom politikom pokaže da je to u stanju učiniti (kao što je učinila njemačka vlada) napravit će prvi ključni korak u rješavanju problema javnog duga – zaustavit će njegov rast. Uz istovremeni rast ekonomije, udio duga u BDP-u će automatski biti niži. Daljnja fiskalna uravnoteženost, lišena bilo kakvog oblika populizma, dodatno će stoga smanjivati udio duga u BDP-u, što će, pak, imati pozitivne posljedice na investicijsku klimu, smanjenje kamatnih stopa i rast kreditnog rejtinga. Fiskalna uravnoteženost je jedini pravi i legitimni odgovor na problem duga, ali i na ostale ekonomske probleme s kojima je Hrvatska suočena.

Upravo zato se stranka Pametno zalaže u svom ekonomskom programu za uvođenje strogih, jasnih i transparentnih zakonski (ili čak ustavno) određenih fiskalnih pravila. Iako postoji Zakon o fiskalnoj odgovornosti, već dvije godine se pravila krše, bez ikakvih sankcija. Štoviše, to u javnosti nije prepoznato kao problem. Zašto fiskalna pravila? Prvenstveno zbog njihova uspjeha u zemljama širom Europe. Neke su zemlje uspješno ustavno ograničile manipulacije fiskalnom politikom i izbjegle dugoročnu krizu (najbolji primjer je Poljska). Problem s fiskalnim pravilima je prvenstveno njihova provedivost. Europska fiskalna pravila iz Pakta o stabilnosti i rastu su relativno složena, teško ih je objasniti javnosti, pa je stoga izostao javni pritisak na njihovo poštivanje. Stoga se događalo da se ona krše bez nekih posebnih sankcija (iako su sankcije predviđene za posebno teška kršenja pravila, one se do sada nisu aktivirale, osim jedno kratko vrijeme i u vrlo blagom obliku za Mađarsku). Procedura prekomjernog deficita je jedna od metoda kako se može učiniti pritisak na zemlju da dovede razine deficita i duga u prihvatljive okvire (deficit 3% BDP-a, dug 60% BDP-a), no i dalje kod pojedinih zemalja postoji problem provedivosti. Hrvatska je dobar primjer, jer smo u prvoj godini koju smo proveli u proceduri, 2014., čak deficit doveli na 5,7% BDP-a (s 5,4% u 2013), premda smo bili obvezni smanjiti ga na 4,6% BDP-a, piše dr.sc. Maja Vehovec za Barometar Večernjeg lista.

Fiskalna pravila mogu biti efikasna jedino ako ih se nametne zakonom/ustavom na nacionalnoj razini i na njih veže politički neuspjeh vlade (poput odredbe zakona po kojem se neusvajanje proračuna u lokalnoj samoupravi rješava raspisivanjem izbora). Hrvatskoj su, osim europskih fiskalnih pravila, potrebna i jasna i transparentna nacionalna fiskalna pravila. Potrebno je vezati fiskalna pravila, odnosno nepoštivanje istih, za raspisivanje prijevremenih izbora na nacionalnoj razini. Zbog toga stranka Pametno predlaže sljedeće za definiranje pravila:

a) zaustaviti rast proračunskih rashoda na sadašnjoj razini udjela u BDP-u (isključiti rashode koji su nastali temeljem korištenja sredstava iz EU fondova) u 2016., a u sljedećih 5 godina smanjiti taj udio za 5 postotnih bodova (s 48% na 43% BDP-a).

b) zaustaviti rast javnog duga u 2017., a u sljedećih 15 godina udio duga u BDP-u spustiti ispod 60% i tamo ga trajno zadržati.

c) ostvariti primarni suficit već u 2016. i u svim godinama takav da on bude konzistentan s ciljem smanjivanja javnog duga. Primarni saldo (deficit/suficit) jest ukupni saldo, umanjen za iznos kamata (implicira solventnost vlade, jer prikazuje kolika bi bila razlika tekućih prihoda i rashoda bez kamata). Vlada koja vodi politiku primarnog suficita može uspješno otplaćivati stare dugove.

Puko uvođenje ovih pravila ne jamči uspješnost. Jedino ako pravila budu doista primijenjena i ako vlade koje ih ne ispunjavaju budu kažnjene obaveznim raspisivanjem izbora, ona će moći generirati pozitivne učinke na domaće javne financije i domaću ekonomiju. Do 2031., Hrvatska bi mogla postati uspješna i bogata mala otvorena ekonomija, sa sređenim javnim financijama. Imamo 15 godina da to pokušamo napraviti, bolje je da krenemo što prije.

You may also like