Ako ti posudim sto eura, budala sam; ako ti posudim sto milijuna eura, treba me suditi, stav je s kojim pojedine države ulaze u Europsku uniju.
Nigdje kao na primjeru Grčke nije moguće tako dobro promotriti fenomen solidarnosti unutar Europske unije, barem na načelnoj razini. Država koja je ušla u Uniju krivotvorenim statističkim podacima (dužna još od vremena nastanka vlastite državnosti), kako donosi prije nekoliko dana The Economist, vjerojatno kako bi se i dalje mogla zaduživati. Trošenje na rashodovnoj strani, sa malo investicija i socijalna davanja na dug, njihov su nacionalni sport. Nadajući se kako će ih turizam i bogata kultura spasiti te izvući iz sviju nedaća, propadaju već gotovo cijelo stoljeće.
Ovo nije tekst koji govori protiv zaduživanja država (to je neka druga tema) no dogovorimo se kako se odgovorne ekonomije zadužuju servisirajući svoje dugove tako da njihovi dugovi ne odlaze u javnu potrošnju, tj. kupovanje glasova zapošljavanjem u tromoj i neučinskovitoj javnoj upravi, što je, u pravilu slučaj kod ovih drugih. Dogovorimo se, također, kako odgovorne ekonomije formiraju socijalno humano društvo iz poreznih davanja nastalih u realnome sektoru, ukupan porez iz realnoga sektora kod njih je veći nego onaj prikupljen iz javnoga. Oni drugi guše se u toksičnoti vlastitih proračuna, uz pokoji pokušaj emocionalne ucjene odgovornijih nacija solidarnošću.
No, krenimo redom.
Dobivši izbore na populističkom valu prestanka štednje, ali i prestanka otplate vlastitih dugova, u predizbornoj kampanji, Syriza je željela reći, sami ste si krivi što smo od vas posudili novac. Pokušali su objasniti kako je Grčka od sada ravnopravan partner u pregovorima oko vlastitoga duga, a kako bi to dokazao Aleksis Cipras je, dok mu je ministar financija Janis Varufakis razgovarao sa europskim kolegama, započeo sa konzultacijama s europskim, pa i globalnim troublemakerima. Nije tajna kako se vidi u ulozi europskoga Chaveza ili Moralesa, a kako bi svima pokazao kako misli ozbiljno, počeo je koketirati sa Viktorom Orbanom i Vladimirom Putinom. S potonjim, javljaju danas agencije, dogovara “snažniji” bilateralni savez. Infantilna politika koja želi reći “vrati mi moje igračke”, idem u drugi pješčanik.
Zanimljiva je opsesija lijevih populista nacionalnim populistima, tim više što Cipras koalira sa proruskom desnom strankom, a u Ateni konstantno traju prosvjedi krajnje nacionalne desnice, Zlatne zore. Ukoliko usporedimo programe troublemakera, socijalista na vlasti u Grčkoj, njihovih saveznika u drugim europskim zemljama, ali i desnih prijetnji, mogli bismo u stilu von Hayeka uskliknuti, nije šija nego je vrat. Budući nije tajna kako dio policijskog aparata kontrolira kranje desnu nacionalnu Zlatnu zoru, pojavom na vlasti koje Varufakis danas neuspješno ucjenjuje Schaublea, nije uopće teško za zamisliti kako se etatisti u Ateni igraju vlastitom vatrom, zapravo.
Euforiju, kako će doći do devalvacije eura, do tiskanja bez pokrića, kako bi se spasila grčka ekonomija, koja će eto zadržati punu zaposlenost u neučinkovitom javnom sektoru, imati visoka socijalna davanja na dug te tako zadržati visok postotak državne kontrole BDP-a (što je usprkos svijesti bivše vlasti o nemogućnosti nastavka takvih politika, Syriza nastavila propagirati i nakon dobitka izbora) odlučila je prekinuti Europska središnja banka (ECB). Stabilizirajući euro na tržištima odlukom kako više neće prihvaćati grčke obveznice kao polog za daljnju tranšu pomoći, odlučila je suziti manevarski prostor dužnika i objasniti dužniku kako pregovori, za tuđi novac, usprkos europskoj solidarnosti, ne mogu biti ravnopravni.
Naime, dogovor o reprogramu kredita od prije nekoliko godina na razdoblje od 32 godine, koji su ECB, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka postigli sa proteklom grčkom vlašću, uvjetovan je strukturnim reformama, javnom štednjom i privlaćenjem privatnih investicija. Grčka je protekle godine pokazala prve znakove napretka (usprkos tomu što su i ovdje pokušavali provjerenim etatizmima, povećanjem poreza) i kretanja prema izlasku iz recesije, te je nastavljanjem takvoga niza, kažu analitičari Bloomberga, bila u prilici početi servisirati dugove.
Svaki od tri navedena smjera dugovanja, plativ je u cijelosti, no to niti grčke nove vlasti neće moći bez pomoći jednoga od druga dva vjerovnika, komentira Bernd Riegert za DW. Izgleda kako ECB najnovijom odlukom pokušava osvijestiti kod grčkih upravljača (poput narkomana kojega se nagovara na odvikavanje) kako je gotovo beskamatna pomoć iz „kišobrana za euro“ najbolja oklada za napredak.
Problem sugerira rješenje?
Naizgled suprotstavljeni tabori, zapravo se zalažu za jednu te istu stvar, naime i Grci, ali i eurobirokratski etatisti rade sve kako bi građani cijele Europske unije platili tuđe dugove, načelima apsurdnih regulacija i načelom europske solidarnosti. U toj partiji šaha i jedni i drugi posežu za prijetnjama kako bi postigli gotovo jednaku stvar. Kupovanje mira tuđim poreznim novcem, omiljen je europski sport. Nipošto se ne zalažući protiv nastojanja prema miru, valja uočiti kako ona prečesto idu na uštrb ekonomskih sloboda, kako drugih građana Europske unije, tako i nacionalnih država. Dugoročno, svako dirigirano mirotvorstvo gotovo je uvijek polučilo krvavi rezultat!
Solidarnost izgleda pomalo pada na ispitu, barem u obliku apsurdnih tutorstva i regulacija. Vrijeme je za liberalne reforme unutar nacionalnih država.
Od drugoga svjetskoga rata na ovamo u europkim politikama gotovo nismo imali inzistiranje na ekonomskim i političkim slobodama pojedinca. Europe dvije brzine minimum su pristojnosti prema poreznim obveznicima, kako zemalja koje spašavaju tako i zemalja koje trebaju pomoć. U tom smislu doista treba otpisati sav dug Grčke (i ostalih neodgovornih ekonomija), sav novac koji je utrošen za spašavanje gospodarstva treba zaboraviti, uz uvjet njihova odustanka od eura. Odgovorne ekononomije time bi ostvarile olakšanje za svoje građane i porezne obveznike, moguće se mogle vratiti pokriću za novac u nekoj realnoj vrijednosti, a neodgovorne ekonomije neka se tada igraju socijalizma, nacionalizma i toksične solidarnosti, pa makar i po uzoru na Hoxinu Albaniju.
*Tekst je moj vrijednosni sud, nastao temeljem dostupnih stručnih i dnevnopolitičkih informacija te ni po čemu nije različit od vrijednosnih sudova svjetonazora koje ne dijelim.
