Odnos plaća u korist javnog sektora humus je korupcije

Prodekan ZŠEM-a Boris Podobnik, te predavač na ZŠEM-u Vuk Vuković i njihov kolega s Boston University Eugene Stanley autori su rada u kojem tvrde, a na temelju analiza i prakse ostalih zemalja EU, da što je veća razlika u plaćama između privatnog i javnog sektora, a u korist javnog sektora, da je time i korupcija veća.

Primjerice, u Švedskoj kao uzor zemlji za sve socijaliste,plaće u javnom sektoru su manje nego u privatnom. A to je zemlja najmanje korupcije. Kod nas je situacija obrnuta i plaće u javnom sektoru su veće nego u privatnom, što se onda može protumačiti i pojavom češće korupcije. Istraživanja pokazuju da i javni sektor ima veća prava po kolektivnom ugovoru, pa se i teže gubi posao, manje su stresni, nude bolju zdravstvenu zaštitu, više dana godišnjeg odmora, a u konačnici i veću mirovinu.

U Hrvatskoj su radnici u javnom sektoru u prosjeku 22% bolje plaćeni od radnika u privatnom sektoru. Po Podobniku i Vukoviću takav apsurd je održiv jer je korumpirani dio radnika u javnom sektoru bolje povezan od ostalih radnika u javnom sektoru, a posebno od radnika u privatnom sektoru. Korumpirani radnici, kažu, imaju puno veći utjecaj u politici pa se i zakoni i ugovori donose da budu u njihovom interesu. Korumpirana manjina unutar javnog sektora koristi politički utjecaj da sačuva sustav koji njima paše. A kada se korumpirani radnici izbore za veće plaće, njih konzumiraju i nekorumpirani radnici u javnom sektoru i zato se naravno niti oni ne žale. Ta neravnopravnost zbog korupcije i ekonomskog apsurda u ekonomiji rada dovodi do bijega mladih izvan zemlje, što za posljedicu onda ima i lošu demografiju.

Veća razlika u plaćama u korist javnog sektora daje i veću šansu da se poslovi u javnom sektoru dodjeljuju ne na bazi sposobnosti i obrazovanja nego na bazi političkih veza, nepotizma i podmićivanja. Autori pokazuju kolike bi morale biti plaće u javnom i privatnom sektoru ako se uzmu u obzir rizici u tim sektorima. Sam rizik autori kvantificiraju preko vremena koje radnik u danom sektoru provede prije nego što trajno ostane bez posla. Jasno srednje vrijeme provedeno u privatnom sektoru je znatno manje relativno naspram vremena koke radnik provede u javnom sektoru što pokazuje na rizičnost privatnog sektora.

Po ekonomskoj teoriji veći rizik nekog posla bi trebao nositi i veću nagradu. Primjerice, kažu autori, u financijama obveznice su manje riskantne od dionica ali zato nose i manje prinose od njih. Kad bi obveznice nosile manji rizik a imale veće prinose od dionica (suprotno nego što je u stvarnosti), cijeli financijski sustav bi se trenutno urušio i svi bi se investitori prebacili s dionica na obveznice.

Jasno u financijama te ekonomske nelogičnosti ne postoje i sustav funkcionira. No u ekonomiji rada u javnom sektoru je znatno manji rizik a u prosjeku su veća primanja. – Kod nas je ekonomski paradoks, da riskantniji privatni sektor ima manje plaće. Jasno to stvara korupciju i svi sanjaju o javnom sektoru – komentira Podobnik.

Jedno rješenje je stvoriti sustav gdje se besplatno zdravstvo i školovanje zadržavaju ali putem vaučera studenti i pacijenti odlučuju gdje će studirati ili se liječiti, u privatnim ili javnim bolnicama, privatnim ili javnim fakultetima, piše Večernji list.

Politička korupcija je bez sumnje jedan od najbitnijih faktora koji određuje rast modernih ekonomija. Može se je, kažu autori, definirati kao sistemsku zloupotrebu vladinih institucijskih zakona i normi u svrhu ostvarivanja osobne koristi. Zapošljavanjem lošeg kadra mimo zakonske regulative i službenih natječaja političar nanosi štetu državi ali čini dobro sebi, što je upravo primjer političke korupcije. U korumpiranom sustavu pojedinci skloni korupciji pokazuju veću sklonost da u životu uspiju preko klijenetlizma nego da se s drugima nadmeću na tržištu gdje se u principu uzimaju najbolji.

You may also like