Urednički komentar
Kada cijena nafte na svjetskim tržištima raste kompanije podižu vrlo brzo cijenu naftnih derivata, a kada one padnu, kompanije nisu tako brze u reakciji. Rečenica je to koju svaki naftni analitičar koji drži do sebe izgovori barem dva puta godišnje kako bi ispao mudar.
To je slučaj i ovih dana kada su cijene nafte na naftnim tržištima opale za oko 10 eura po barelu, na referentnim tržištima, u odnosu na razdoblje prije gotovo dva mjeseca kada je država uokvirila najvišu dopuštenu cijenu naftnih derivata i time direktno naštetila poslovanju distributera, zbog toga što je marža, u takvim uvjetima i pri vrlo visokom ugrizu države u cijeni naftnih derivata, počela težiti nuli. Zbog toga je došla u pitanje opskrba, opasno nalikujući na britanski scenarij, jer su kompanije prestale nabavljati premium goriva, koja koriste novija vozila, zbog toga što zakonski ne smiju namjerno stvarati gubitak kompaniji ili štetiti dioničarima.
Uzgred, nemogućnost točenja odgovarajuća goriva u novije automobile opasno je prijetilo narušavanju standarda građana, zbog toga što su se pojavili češći kvarovi, u samo mjesec dana ovakvog državnog napada na tržište.
O tome smo tada vrlo oštro pisali na ovom portalu, kao i o nešto razumnijoj odluci Vlade, mjesec dana kasnije o fiksiranju socijalnih, osnovnih goriva.
I taman kada smo se ponadali kako je razum prevladao, ministar energetike Tomislav Ćorić, ozaren zbog rasta BDP-a od gotovo 16 posto, u odnosu na pandemijsku 2020. godinu (obratite pažnju na ovo!), poručuje sa središnjeg dnevnika nacionalne dalekovidnice kako “Vlada očekuje od distributera pojeftinjenje goriva”, jer Vlada je odredila najvišu cijenu.
Vlada očekuje!? Vlada odredila!?
No, odmaknimo se od prirodne težnje svakih vladajućih za kontrolom i moći nad onima koji im osiguravaju plaću i pogledajmo kako doista stvari stoje.
Naime, iako cijena nafte na svjetskim tržištima opada, cijena nafte na referentnom tržištu, pomoću čijih se pokazatelja formira cijena u Hrvatskoj, još nije u padu, što se očekuje kroz nekoliko tjedana.
To je ponukalo svakog naftnog stručnjaka, koji želi među širokim narodnim masama ispasti mudar, izreći drugu rečenicu koja se u takvim slučajevima ponavlja. “Nema niti jednog razloga da distributeri ne smanje cijenu”.
Međutim, suština je nešto drugačija, pa recimo je mi, kada poslovna tajna priječi distributere poput INA-e, Tifona, Petrola ili Lukoila nešto javno o tome reći. Država nije smanjila ekstremno veliki ugriz u cijeni naftnih derivata, koji se sastoji od PDV-a i trošarina (opravdanih, ali i onih posve bizarnih), a pri tome je fiksirala gornju granicu cijena derivata, čime je ograničila, pa i smanjila maržu kompanijama.
Mudar i brižan gospodar u takvim je uvjetima dužan nadoknaditi gubitke koje mu je država nanijela čim to bude u mogućnosti, jer ona, prirodno je to za sve etatizme, to neće učiniti. A mogli bi. Jer, sada kada je kriza, navodno, prošla, red je nešto preuzeti na sebe, zar ne?
No, neće! Nego će inkasirati koji populistički poen, koji postotak političke popularnosti, preko leđa realnog sektora. Rekao bi naš narod, lako je tuđim spolovilom (ovdje obično ide u narodu široko rasprostranjena sinonimna imenica) po trnju mlatiti. U tom će im procesu, dakle agresivnom spajanju rečene u narodu široko rasprostranjene sinonimne imenice s trnjem pomoći i svekoliki naftni stručnjaci koji pred auditorijem žele ispasti mudri te će zahtijevati i dugoročno suspendiranje tržišnog formiranja cijena derivata, uz obligatornu obranu visine poreza i trošarina.
Cinizam, da te Bog dragi sačuva, što bi bilo legitimno kada bi ga prakticirali o svom trošku!
