[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše Ivan Brodić, glavni urednik portala [/vc_column][vc_column width=”2/3″] U ponedjeljak, prvoga srpnja proslavili smo dvije važne obljetnice. [/vc_column][/vc_row]
One ulaska u Europsku uniju te nikada, barem verbalno, razjašnjenog odlaska bivšeg premijera Ive Sanadera s premijerske funkcije. Pa, kakva je Hrvatska šest, odnosno deset godina kasnije?
Dugo očekivani ulazak u Europsku uniju, slavimo u ozračju smanjenja porezne presije, rasta BDP-a od gotovo 4 posto, te smanjene nezaposlenosti i velike potrebe za random snagom, što dokazuje rast ekonomije. Prosječna je plaća porasla. Kreditne agencije su nam povećale kreditni rejting. Ulaskom u Uniju, napravili smo iskorak, rastemo na zdravijim osnovama, upozorio je Kristijan Kotarski (Otvoreno, HRT, 1. Srpnja 2019. godine).
Hrvatski politički kadrovi bivaju uzimani u obzir za visoke političke funkcije u Europi, Marija Pejčinović Burić upravo je izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, Andrej Plenković je kadar kojega na čelu Europske komisije vide vrlo ozbiljni političari, a belgijski novinski kuloari govore o Kolindi Grabar Kitarović na vrlo ozbiljnim funkcijama. Važno je to stoga što se politička scena Unije mijenja. Ideja spitzenkandidata je u krizi, a struja oko Emmanuela Macrona i Angele Merkel ima ozbiljne oponente.
Nema brige, od ulaska u EU ekonomija pršti, upozoravaju nas iz vlade, kroz usta Gabrijele Žalac (Otvoreno, HRT, 1. Srpnja 2019. godine).
Ipak, prema nalazima Udruge poreznih obveznika Lipa, porezna presija, onaj dio koji je moguće izračunati, tek se neznatno promijenila. Još uvijek pola godine radimo za državu. Skeptici će reći, I dobar dio ostatka godine, jer nemoguće je sve izračunati. “Gospodarstvo je i dalje u čvrstom zagrljaju preskupe i trome države i politike”, kaže Velimir Šonje (Poslovni dnevnik, 1. Srpnja 2019. godine).
Naime, dopustite mi da pojasnim, BDP nam se temelji na rashodovnoj strain proračuna, turizmu I građevinskom sektoru, što bi nas moglo skupo koštati u situaciji neke nove gospodarske krize, u koju svijet periodično ulazi.
Bez obzira što smo mi iz prošle izašli tek nedavno, ako se kriza pojavi, kolika je šansa da će nas zaobići? Jer, vijesti svjetskih medija nalikuju na prilike prije gospodarskih kriza. Rast protekcionizma, poskupljenje nafte i zlata. Nedostaju samo značajnije neravnoteže na valutnim tržištima.
Verbalizirano prsnuće ekonomije, međutim, kao da ima zadatak neke stvari pomesti pod tepih, jer sport je to u kojemu je vjerojatno svjetski prvak Andrej Plenković. Sjetimo se samo slučaja otkupa INA-e ili pak odgađanja odluke o brodogradnji sve do kreditnog nalaza agencije Fitch.
Elementarni nedostatak radne snage, na koji upozorava praksa, HUP, HUT ili HGK, iz vlade smatraju panikom. Oslanjaju se na neke analize, prema kojima je statistički, u RH, bez obzira na poreznu presiju, moguće podići plaće na europsku razinu kako ne bismo imali odljev radne snage. Razradili su dobru demografsku politiku, kažu, kao da za rezultate iste ne treba, elementarna logika kaže, čekati barem petnaest godina.
Posebna je priča, koju je tek dotaknuo u intervjuu Večernjem listu Domagoj Ivan Milošević, rashodovna strana proračuna. On je predložio da ona bude bazen za transfer djelatnika u realni sector, čime će se ubiti dvije muhe jednim udarcem, rasteretiti rashodi I riješiti problem radne snage. No, namjerno ili ne, zaboravio je spomenuti kako se na rashodovnoj strain proračuna velikim dijelom nalaze pripadnici plaćenog elektorata velikih stranaka i interesnih grupacija. Oni koji to nisu, koji bi, kladim se, prvi prihvatili takvu ponudu, oni I tako trebaju za funkcioniranje države.
Postavlja se pitanje koliko još pometanje problema pod tepih i odgađanje reformi rashoda proračuna te smanjenja porezne presije, može donositi dobre rezultate. Percepcija, naime, poput statistike, može zbrajati dojmove netočnih rezultata. Jer, o indeksu realne ekonomije, u ovoj temeljito deindustrijaliziranoj zemlji, još nismo ni započeli razgovarati.
Tek naoko nevezana s time jest ona ranija obljetnica, Sanadera koji je odradio svoju dionicu pa otišao, da bi se vratio, pa pobjegao……
Tko god prati situaciju vjerojatno je s velikom dozom samosigurnosti zaključio kako se Sanader zasitio misleći kako je nedodirljiv zbog sredstava koje je skupio, ali i zbog toga što je u poziciju moći doveo svoju do tada odanu zamjenicu.
Tko je tada mogao misliti kako mu ona nije baš tako beskrajno odana? Mnogi je nepažljivi čitatelj Machiavellijeva Vladara tada mogao doživjeti iznenađenje. Imenovana, a ne izabrana, premijerki je od važnosti političkog života bilo učvrstiti svoju moć. Povezanost Banskih Dvora, represivnog aparata, tužiteljstva, dijela sudstva s dijelom novinstva, a za svrhu početka javnih progona, u cilju stvaranja percepcije vlastite pravednosti i čistoće, bio joj je alat u tome, pisali su mediji nakon nekoliko godina. Sjetimo se samo koliko su nevjerodostojni svjedoci pokajnici dobivali svjetla pozornice ili pak političkih obrazloženja presuda, kako su utvrdila barem dva međunarodna suda ili pak toga da slučajevi, za koje se I zrakoplova vidi da je netko uzeo vrlo veliki mito, ne dobivaju sudski epilog.
I, pustila je duha iz boce. Posljedica? U ovoj potjerničkoj državi, i danas si kriv dok ti se ne dokaže suprotno.
Antiinvesticijske, sudske i javne potjere, poput Golfa na Srđu, rata protiv MOL-a, sve vjerojatnijeg otimanja Agrokora te napada na Brodosplit sa željom nacionalizacije, samo su posljedica. Baš kao I pojava dviju antisistemskih stranaka koje su te ratove provodile, s pripadajućim im klonovima u strankama glavne struje. To je dovelo do toga da u svijetu investitora vlada uzrečica Anything But Croatia, pri čemu su Boeing I Rimac tek izuzeci. Pobogu u ovu zemlju ne žele doći ni državne tvrtke poput kineskih u brodogradnju. Znaju oni, mogao bi im se dogoditi Borg, kao ruskima.
Jer zemlja u kojoj si kriv dok se ne dokaže suprotno ima problema ući u klub slobodnotržišnih zemalja poput OECD-a.
No, vratimo se mi na Uniju.
Čestitao nam premijer ulazak. Tvrdi petnaest milijardi eura smo u plusu. EU je I Pelješki most, LNG terminal na otoku Krku, zadovoljeni ciljevi obnovljive energije i trgovina emisijama CO2 za što je ova temeljito deindustrijalizirana zemlja iznimno kapacitirana. Međutim, nije spomenuo kako je Unija i Sjeverni tok 2, koji svako malo za račun ne znam ni ja koga napadnemo, ona je i Turski tok na koji nismo ispregovarali priključak, ona je i Jadransko jonski plinovod na koji već desetljeće čekamo spoj, zbog čega plaćamo možda najskuplji transport plina u ovom dijelu EU. Unija je i rad na nuklearnim kapacitetima što stalno zanemarujemo…..
Iako se o tome često priča, no valja napomenuti kako postoje politike koje bi Plenkovića I društvo, u povijesti mogle svrstati u krug izuzetno pozitivnih političara. Nakon ulaska u euroatlantske integracije, nacionalni interes ove zemlje jest integrirati se u Uniju kroz Schengen i Euro. Bez toga Unija nema geopolitički smisao (kao čuvarica mira), a niti gospodarski (kao jedinstveno tržište), bez obzira govorimo li o zajednici neovisnih država ili o naddržavi. Bez slobodnog protoka ljudi i rob ate zajedničke valute, možemo je ukinuti.
Jer, ne moraš za to pročitati Šonjinu knjigu Euro u Hrvatskoj, Hrvatska je i tako visokoeurizirana zemlja, a većina tzv. suverenista je također već odlučila – podigli su kredite u eurima, a u imovinskim karticama se baš i ne vidi štednja u nacionalnoj valuti.
