Mnogi se pitaju kako predsjednik FIFA-e Joseph Blatter tako lako preživljava svaku krizu, bez obzira kako teška bila. Ali ovaj Švicarac točno zna koje konce treba vući da bi se ostalo na vlasti. Sepp, punim imenom Joseph Blatter je i sam nekada igrao nogomet. U šezdesetima je igrao na položaju centarfora u FC Vispu, klubu koji se natjecao u najvišoj amaterskoj ligi Švicarske. U tom klubu je poslije bio i trener. Tada nitko nije niti slutio da će postati najmoćniji čovjek Svjetske federacije nogometnih udruga. Rođen je 1936. u gradiću u kojem će igrati i nogomet, Vispu u kantonu Wallis, nedaleko od planinskog vrha Matterhorn, kao drugi od troje sinova tamošnjeg automehaničara. Nakon što je maturirao, studirao je ekonomiju u Lausanni. Nakon toga je radio u sektoru odnosa sa javnošću, najprije u javnom prijevozu Wallisa, a nakon toga za jedan koncern koji proizvodi satove.
Sa 39 godina je počela njegova karijera nogometnog funkcionara. U Svjetsku federaciju ga je doveo tadašnji predsjednik FIFA-e Joao Havelange i kao direktor razvojnih programa bio je, između ostalog, zadužen za Svjetska prvenstva juniora. Blatter je brzo postao štićenik Horsta Dasslera, osnivača i vlasnika njemačke tvornice sportske opreme Adidas. Nekoliko mjeseci je Blatter čak i plaćao Adidas, a Dassler je Blatteru stavio na raspolaganje i jedan ured u Elzasu.
1988. se konačno uspeo na sam vrh nogometne organizacije. U potrazi za nasljednikom Havelangea Blatter je sakupio više glasova od Lennarta Johanssona iz Švedske, tadašnjeg predsjednika europske nogometne organizacije UEFA. Još uvijek se čuju glasine kako je Blatter već tada s milijun dolara kupio glasove predstavnika nogometnih udruga iz Afrike. Blatter tvrdoglavo odbija nazvati to mitom, nego tek tvrdi kako se radilo o “pomoći za razvoj nogometa”. I nakon toga se Blatter pokazao izuzetno otporan na sve skandale. Bez obzira koliko velik skandal bio, ovaj predsjednik FIFA-e je uspijevao ostati na vrhu. A skandala je bilo više nego dovoljno. Za Blattera je možda najneugodniji skandal bio kad se otkrilo kako je marketinški partner FIFA-e, švicarska tvrtka za sportski marketing International Sport and Leisure ISL plaćala mito nogometnim dužnosnicima. Bilo je konkretnih i neospornih dokaza kako je i glavni tajnik Blatter znao za te slučajeve potkupljivanja – on osobno te isplate zove “provizijama”. Tvrtka ISL je propala, ali Blatter je ostao: 2010. je FIFA sudu platila milijunski iznos tako da je postupak obustavljen, a nogometna federacija je svog predsjednika proglasila “nedužnim”. Prilikom izbora Blattera u trećem mandatu za predsjednika FIFA-e se okoristio korupcijom u svojoj organizaciji na drugačiji način. Pokazalo se kako je njegov izazivač, Mohamed bin Hamam pokušao podmititi predstavnike udruga sa Kariba tako da je povukao svoju kandidaturu. Bin Hamam iz Katara tvrdi kako je Blatter znao za te novčane “potpore”. I ovaj puta je Etičko povjerenstvo FIFA-e proglasilo Blattera nedužnim. “Kriza? Kakva kriza? FIFA se ne nalazi u krizi, imamo tek nekih poteškoća”, izjavio je tada Blatter. To Etičko povjerenstvo ga je zaštitilo i u raspravama o dodjeli svjetskih prvenstava 2018. i 2022. godine Rusiji i Kataru. FIFA je dopustila i vlastito istražno povjerenstvo na čijem je čelu bio Michael Garcia, ali za razliku od istražitelja, opet Etičko povjerenstvo “nije utvrdilo nepravilnosti” u dodjeli tih natjecanja.
Mnogi se pitaju kako Blatter uvijek iznova uspijeva izvući se i iz nevolje koja bi svakoga morala stajati glave. Blatter zna kako funkcionira vlast i kako se ostaje na položaju. Tek se smješka kad ga se kritizira, guši svaku pobunu u svojim redovima, sve moguće konkurente miče sa njihovih položaja. Kod svih problema šuti i sjedi na svojoj fotelji dok oni ne prođu. Predsjednik sve to može jer se gotovo neograničeno može pouzdati u svoje sljedbenike. A to su predstavnici nogometnih udruga zemalja Azije, Afrike i brojnih malenih zemalja Južne Amerike. Već sedamnaest godina prema njima vodi politiku “ti meni, ja tebi” i to čak niti ne taji: “Ja sam predsjednik onih koji imaju problema uopće biti prisutni u međunarodnom koncertu”, izjavio je Blatter u jednom intervjuu. “Dakle, ako se tako hoće reći, ja sam predsjednik malenih.” Zato se Blatter u mnogim zemljama Azije ili Afrike Blatter slavi kao “nogometni prorok” koji ne samo da se zalaže za tamošnje klubove, nego im i šalje novac. Da li je to “razvojna pomoć” ili neki drugi razlog, o tome ne treba govoriti. Sve u svemu, Europljani i njena UEFA mogu vrištati protiv Blattera koliko hoće, u konačnici i kod izbora uvijek stoji načelo “jedna država, jedan glas”. A Europa ima tek četvrtinu glasova u Svjetskoj nogometnoj organizaciji, daleko premalo da ugrozi položaj spornog predsjednika FIFA-e. S druge strane, 79-godišnji Blatter je potpuno imun i na najmanje dvojbe u svoje mogućnosti. On uporno vjeruje i ponavlja da je u osobitom poslanstvu: “FIFA je zbog pozitivnih osjećaja koje izaziva nogomet, utjecajnija od bilo koje države na svijetu i bilo koje religije.” (DW.de)
Uhićenje visokih dužnosnika FIFA-e je uzdrmalo svijet nogometa. Da bi se spasilo nogomet, pomaže samo radikalna apstinencija, misli Alexander Andreev.Ja sam već prije deset godina prekinuo s gledanjem nogometa, makar sam ga volio. Već onda je sustav “profesionalnog nogometa” smrdio do neba, a i meni osobno je postao nepodnošljiv. Ne trebam nabrajati zašto – ima toliko mnoštvo razloga: sve se vrti oko novca, od pristojbi za prijenos i marketing, za reklamu, za sponzorstvo, do ulaznica i suvenira za obožavatelje, ali se novac vrti i u ilegalnim kladionicama i astronomskim iznosima za transfere igrača. I na kraju, kao što je ovih dana postalo i više nego jasno, stvara upravo užasavajući sustav korupcije. Povrh toga je tu i redovito nasilje na stadionima i na putu prema igralištima, pijančevanje u danima susreta, divljanje u vlakovima za navijače, na kolodvorima i u odmaralištima na auto-cesti, huligani, ultraši, njihov rasizam i homofobija. Onda i ta nezdrava spona između profesionalnog nogometa i politike u mnogim zemljama kad obje strane od toga imaju koristi. I ne na kraju, taj upitan patriotizam s rukom na prsima kao i prisilno sudjelovanje u grupi kad se pjeva nacionalna himna.
Ja sam osobno igrao nogomet za jedan klub i godinama sam se oduševljavao ovom veličanstvenom igrom. Itekako mogu razumjeti da milijarde muškaraca i žena žive za nogomet i da im je lakše proći kroz tjedan u očekivanju novog dana natjecanja njihove lige. I to nipošto nisu sve huligani, rasisti ili nacionalisti spremni na nasilje. Sasvim suprotno od toga. Većina od njih su sasvim normalni, ljubazni i pristojni sugrađani. Tu su i političari i pisci, direktori i filozofi, zvijezde i zvjezdice iz čitavog svijeta otvoreno i rado priznaju svoju privrženost toj igri. Svi oni taj sustav “profesionalnog nogometa” ne samo da uvode u svijet dobrog društva, nego ga uzdižu do statusa svete krave koje se ne smije niti taknuti. Zato jer eto, oduševljava mase ljudi i zato jer je to narodski, a ne elitistički sport. Za ganjanje lopte vam ne treba imutak za opremu. A povrh toga ga je i lijepo gledati. Tu nitko ne želi biti onaj tko će kvariti igru.
Nije točno: smijemo i čak moramo! Na prvi pogled je gledanje nogometa najnedužnije zanimanje na svijetu. Zanese vas složenost i ljepota igre, strepite sa “svojom” momčadi i istovremeno zaboravite na svakodnevicu. To znači opustiti se. Ali time i nehotice postajemo suučesnici u sustavu koji samo od toga i živi: da na svjetskim prvenstvima u međuvremenu već milijarde ljudi drži u ruci svoj daljinski upravljač i da gleda reklame i dugotrajne trakavice sa stručnjacima, da kupuje ulaznice, skuplja sličice igrača, dresove idola i čitavo mnoštvo ostalog krša. To je razumna i već odavno neophodna odluka da se taj sustav više ne podržava slobodnom voljom. To može zvučati daleko od stvarnosti i arogantno, ali svaki pojedini apstinent od nogometa daje svoj doprinos u stvaranju boljeg svijeta! Čak i ako golema većina mojih sugrađana čak niti danas to ne želi shvatiti. Još jednom: nogomet je super, kad s klincima ili sa starim prijateljima nabijate loptu za vikend. A taj sport može pronaći put do svojih živih korijena ako ga se aktivno igra, a ne samo gleda na televiziji uz pivo i čips. Zato: nemojte više gledati.
