[vc_row][vc_column width=”1/3″]Reality show se nastavlja. Nakon što je suđenje vraćeno na prvu instancu zbog nepravičnosti koju je uočio Ustavni sud, ponovljeni postupak se nastavlja.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Dakako, govorimo o suđenju bivšem premijeru Sanaderu i, Hrvatskoj nedostupnom, čelniku MOL-a Zsoltu Hernadiju za navodno koruptivno stjecanje upravljačkih prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji INA-i.
Piše: Ivan Brodić, urednik EnergyPress-a[/vc_column][/vc_row]
Na stranu to što bi za samu priču oko korupcije trebao postojati interes, a interes u korporativnom upravljanju INA-om jednostavno ne postoji, naprosto zato što relativni vlasnik, zbog nemogućnosti dolaska svih dionica na skupštine, uvijek ima kontrolu na kompanijom. Na stranu i to što smo financijskim usporedbama nedvojbeno, kao društvo, zaključili kako je MOL blagotvoran za INA-u, koja je pod njegovim upravljanjem najbolja hrvatska kompanija, s najboljim omjerom prometa, zaduženosti i profita. Na stranu i prigovori kako je MOL zapustio istraživanja, a koncesije je oduzela država, koja je kriva i za napuštanje polja izvan zemlje. Suđenje je nastavljeno.
No, vjerojatno je samo u Hrvatskoj moguće da Ustavni sud primijeti kako jedan način suđenja uzrokuje nepravičnost, da arbitražni sud u Švicarskoj (o upravljačkim pravima, koji je Hrvatska izgubila, a na koji nas nitko nije tjerao, dapače, jedna studija, ne korištena u tom postupku kao nekorisna, davala nam je izvrsne šanse (!)) utvrdi kako se jedan sudac poslužio političkim obrazloženjem presude (izrazio sumnju u politički motivirano suđenje), ali i to da je izvođenje dokaza u postupku koji je trebao dokazati koruptivnost stjecanja upravljačkih prava nevjerodostojno, i da se suđenje nastavi na isti način. Doduše, zamijenjen je sudac.
Naime, arbitražni sud u Švicarskoj je, podsjetimo na objave obrazloženja iz Večernjeg lista i portala Index, ustvrdio kako svjedok Robert Ježić ne može biti vjerodostojan. Jednostavno radi toga što tvrdi kako je u njegovu tvrtku ušao financijski alat kojim je, kako on to tvrdi, napravljena korupcija prilikom stjecanja upravljačkih prava, a niti nakon odluke suda o tome država nije u posjedu dokaza o takvoj transakciji niti je alat korupcije izuzet u državni proračun. Postoji samo njegovo svjedočenje o tome.
Jučer je Robert Ježić svjedočio gotovo nepromijenjeno u suštinskom smislu. No, apsurd je na perceptivnoj razini. Novac koji je s ciparske tvrtke na Ježićevu tvrtku Xenoplast uplatio Imre Fazekas, a na koji je plaćen porez, kaže Ježić, ne postoji.
Ipak, uplata je bila, a to je dokaz korupcije, kaže svjedok. No, postavlja se pitanje, zašto je novac, ako je postojao, potrošen, a nije „parkiran“ na poseban račun kako bi se čuvao za Sanadera? Neće valjda biti da bi itko pametan poklanjao običnom poznaniku 5 milijuna eura? A kako novac nije izuzet kao dokaz, postavlja se pitanje nije li možda bilo riječi o nekom drugom poslu između Ježića i Fazekasa? Dakako, odgovore na ova pitanja nismo čuli, ali čuli smo kako novac ne postoji i kako će novac svjedok uplatiti u proračun RH kada se za to steknu uvjeti.
Zaključimo činjenicama, dva su suda utvrdila nevjerodostojnost svjedoka, a on je opet u procesu kao ključni svjedok, novac kojim je navodno izvršena koruptivna radnja ne postoji, kao niti uvjeti da se isti uplati u proračun RH. Ostaje samo zapitati se očekuje li gospodin Ježić žurnu uplatu pet milijuna eura iz MOL-a kako bi mogao novac uplatiti u proračun? A hrvatsko pravosuđe upitati, kako se ono naziva ponavljanje srušenog postupka, srušenim argumentima? I, što je sljedeće?
