Autentično hrvatsko ludilo, ubijanje tržišne logike kako bi se nahranila zvijer zvana ogromna birokracija u prvim je danima Plenkovićeve vlade dobila nekoliko manifestacija.
Dio cjelovite porezne reforme (inače, kao i svega što izađe iz radionice Zdravka Marića, bolje nego li ijednog fiskalnog pokušaja u posljednjih desetljeće i pol), kojom se želi namiriti hvale vrijedno porezno rasterećenje malih i srednjih poduzetnika, te izbacivanje velikog dijela ljudi iz poreznih škara, na leđima povećanja poreza na samostalni rad i ukidanja povlaštene stope PDV-a u sektorima koji su odgovorni za izlazak Hrvatske iz recesije, poput turizma koji je nekoliko kvartala držao rast BDP-a iznad površine, ne možemo nazvati drugačije nego li poreznim ludilom.
Kvantitativno rasterećenje porezne presije, tj. besprijekornu javnu komunikaciju njenog dojma, malo koga će suštinski zavarati. Naime, umjesto da se i onako ugojena zvijer aparat stavi na redukciju prehrane, i u prvoj godini barem na simboličnoj razini započne sa smanjivanjem opće birokracije te se „država“ smanji, kako je preporučio Milan Račić na pet do sedam ministarstava, premijer Plenković u predvečerje sastavljanja Vlade, obznanjuje svekolikom poreznom obvezniku kako nam je potrebno dvadeseto ministarstvo. Ono će, priznaje tada premijer, upotrijebiti državnu imovinu ne bi li se proračun bolje punio.
Čini se da je zvijer ostala gladna na drugom mjestu, a šteta bi bila da stranke na vlasti, pri čemu nisu niti po čemu izuzetak od većine prošlih vlada, izgube ono od čega žive – parazitiranja na upravo toj zvijeri.
Kako se ne radi o slučajnosti, vidljivo je i na nervozi koju pokazuju naše političke nomenklature glede kadroviranja u javnim ali i u politici spram ekonomskim odnosima prema privatnim dioničarima u mješovitim kompanijama. Ne samo što su prije suštinskih političkih poteza dogovorili omjere uhljebljivanja, nego šalju poruke kako im je puno bitnija politička nego li gospodarska logika u upravljanju tržišnim kompanijama u vlasništvu ili suvlasništvu javnosti.
Ako je netko i sumnjao kada su u predizbornoj kampanji riječ reforma zamijenili riječju poticaj, sada je izgubio svaku iluziju. Iluziju nam nije raspršilo četvero doktora ekonomskih znanosti u Vladi. Njihovo postojanje tek dokazuje disfunkcionalnost grupe stručnjaka koji zastupaju različita rješenja. Na voditelju grupe je bilo primijeniti ono rješenje koje funkcionira u Njemačkoj.
Budući to premijer Andrej Plenković nije učinio, bojim se, autentično će hrvatsko ludilo, koje podsjeća na zbir ekonomskih rješenja iz autoritarnih etatističkih režima. učiniti dugoročnim. To gore po Josea Mujicu, epskog južnoameričkog marksista, koji je ovih dana priznao do socijalno blagostanje i napredak dolaze samo kroz slobodnu tržišnu ekonomiju.
