Ne propustite niti danas Lijevak znanja kod Crnog Mačka

I danas u Caffe baru Crni Mačak, u 14 sati, dr. sc. Branimir Vidmarović nastavlja s plemenitom idejom darivanja znanja.

Podsjetimo na sadržaj četvrte lekcije.

Na početku svoje vladavine, Mao pokreće kampanje borbe protiv korupcije u partiji, državnoj upravi, biznisu i industriji. Inače, Mao želi doseći ideju Velike Harmonije – utopijskog stanja u kojem se rastvaraju država, društvo i pojedinac. No, za razliku od Konfucija, kojeg prezire zbog “slabosti” i samo-ograničavanja, Mao želi Harmoniju doseći kroz konstantnu borbu i revoluciju. U toj borbi, ključno je pitanje bilo (i danas ostaje) problem Tajvana.

Rat u Koreji je pomrsio kineske planove o osvajanju Tajvana. Čim je počeo, Truman je vratio snage i pozicionirao 7. flota u Tajvanskom tjesnacu. Kinezi će se kasnije žaliti na uplitanje u unutarnje poslove Kine, dok će amerikanci odlučiti da je Tajvan dobra strateška lokacija od interesa za SAD.

MacArthur brzo dolazi do 38. paralele što uznemirava Kineze. Kinezi si nisu mogli priuštiti uplitanje u rat. Bili su devastirani ratom i vapili za reformama, no ipak se odlučuju na intervenciju. Kinezima se činilo da je rat u Koreji dio velikog američkog plana osvajanja Azije. Ulje na vatru je dodao McArthaur koji je izjavio kako želi proširiti rat na Kinu i pomoći vratiti vlast Čan Kaj-šeku.

Kineski pisac Mao Tun tada uspoređuje SAD sa pobješnjelim krvožednim psom, koji pokušava istovremeno rastrgati Koreju i Kinu. Paradoskalno, Washington je također vjerovao da Kina vodi kampanju širenja komunizma po čitavoj regiji Južne i Jugoistočne Azije.

Mao je o svojim odlukama javljao Staljinu, očigledno računajući na pomoć, no Staljin je kalkulirao jer nije želio stupati u otvoreni sukob sa SAD-om. U njegovom je fokusu tada bila Europa stoga jer računao na to da će se sukobi u Aziji odvijati kroz “posrednike”.

Mao navodno nije poslušao ni jednog savjetnika koji su ga nagovarali da odustane od Koreje. Na kraju, bilo je odlučeno da će kineske snage intervenirati samo ako se snage SAD-a i UN-a približe granici sa Kinom – rijeci Yalu. Nakon što je došlo do prvog okršaja, Mao je povukao snage na tri tjedna nadajući se da će amerikanci učiniti isto.

Mao je ipak želio izbjeći direktan okršaj sa SAD-om pa je sve svoje snage nazvao “dobrovoljcima”, kojih je bilo 200 tisuća. Nakon što je horda dobrovoljaca prešla rijeku Yalu i potukla zapadne snage, počelo je vjerojatno najveće i najbrže povlačenje u povijesti SAD-a sve do demarkacijske linije.

Za vrijeme korejskog rata niknuo je problem MacArthurove nuklearne kontroverze. Sam general se branio i govorio da riječi Trumana o atomskom napadu, koje je potonji pripisivao generalu, nisu istinite. MacArthur je rekao da je samo izrazio svoje osobno mišljenje koje nigdje nije zapisano. Kasnije je Nixon branio generala, rekavši da MacArthur kao pravi vojnik zazire od nuklearnog oružja. No u prilog tome da je MacArthur doista ozbiljno razmatrao uporabu nuklearnog oružja govori podatak da je britanski premijer Atlee zabrinuto i žurno stupio u kontakt sa Trumanom. Također, zanimljiv je i podatak da je Truman autorizirao dislokaciju 10 bombardera B29 u bazi na Guamu.

Kasnije je administracija Eisenhowera 1953. službeno razradila planove uporabe oružja za slučaj komunističkog protunapada.

Primirje u Koreji nije dugo moglo biti postignuto jer su kinezi htjeli da se zarobljenici vraćaju u Kinu dok je UN inzistirao na tome da sami odaberu hoće li se vratiti na sjever, ili se preseliti u Južnu koreju odnosno Tajvan. Također, Staljin nije odobravao primirje jer je želio prouzročiti što više štete za obje strane. No 1953. Staljin umire i Kina se slaže sa uvjetima UN-a. Oko 70% zarobljenika odlučuje ne vratiti se u Kinu. Rezultati rata su bili raznovrsni: Tajvan je bio izgubljen, američka vojska je u Koreji ostala do danas, ali bila je stvorena zona sigurnosti u obliku Sjeverne Koreje dok je režim Mao stekao velik ugled u zemljama trećeg svijeta. Pri tome je poginulo 180 od 200 tisuća kineskih “dobrovoljaca”.

  1. u Manili je stvoren SEATO – Organizacija za obranu jugoistočne Azije, što dodatno uvjerava Mao Zedonga u to da SAD doista kani preuzeti kontrolu nad Istočnom i Jugoistočnom Azijom.

Rat u Koreji dao je komunistima vjetar u leđa. Nisu pobijedili amerikance ali su dokazali sebi i drugima da se mogu sa njima nositi i doseći pariteta. Stoga se Kina okreće regionalnoj multilateralnoj politici: Na konferenciji u Ženevi 1954. o budućnosti Vijetnama, premijer Zhou Enlai nagovara šefa vijetnamskog izaslanstva na particiju zemlje. Poravljen je odnos sa Indijom – Indija pristaje da je Tibet dio Kine. Nehru i Enlai podpisuju zajednički komunike o mirnom suživotu koji se temlji na 5 principa: a) uzajamno poštovanje teritorijalnog suvereniteta, b) uzajamno nenapadanje c) neuplitanje u unutarnje poslove d) jednakost i obostrani boljitak, e)  miran suživot. Na konferenciji azijskih zemalja u Bandungu 1955., Zhou Enlai vješto uvrštava 5 principa u slogan konferencije. Nadalje, Peking smiruje odnose sa Londonom te sa Krunom potpisuje trgovinske sporazume i otvara diplomatska predstavništva. Gotovo istovremeno, sa Indonezijom se riješava problem državljanstva etničkih Kineza dok se sa Nepalom i Kambodžom dogovora  gospodarska pomoć. Sa Burmom Kina kreće u pregovore oko sporne granice (riješeno 1960., a sa Filipinima se potpisuje pakt o nenapadanju usprkos njihovim odnosima sa SAD-om.

  1. Peking predlaže SAD-u odustajanje od vojnih metoda ujedinjenja sa Tajvanom u zamjenu za službeno priznaje od strane Washingtona. No administracija Eisenhowera je neumoljiva. Tada se Mao, pomalo avanturistički odlučuje na kampanju napada na Tajvanske otočiće Quemoi i Matsu. Washington gotovo posustaje, smatrajući da blizina otoka kineskom kopnu uvjetuje njihovu stratešku beznačajnost za Tajvan, no Čan Kaj-šek inzistira na tome da bi otoci mogli postati dobro uporište za neku buduću akciju oslobađanja Kine od komunističke vlasti.

Budući da su 1954. SAD i Tajvan potpisali sporazum o uzajamnoj obrani, Mao želi provjeriti do koje granice se rasprostire djelovanje tog sporazuma. Kinezi nekoliko tjedana po medijima najavljuju osvajanje otoka, a 1954. počinje artiljerijska paljba. Eisenhowerove prijetnje nuklearnim oružjem ipak ljuljaju Maovu uvjerenost i on pokreće vlastiti nuklearni program.

Na već spomenutoj bandunškoj konferenciji, Zhou Enlai vješto uvlači amerikance u pregovore i napetost i paljba prestaju.

  1. počinje druga Tajvanska kriza. Novi napad Mao argumentira željom da se “amerikanci kazne” i da još jedanput ispita njihovu reakciju. S obzirom na to da je SAD razmjestio svoje snage u Libanonu kako bi zaustavio rast sovjetske moći u Siriji i odgovorio na podršku Nasseru u Iraku, Mao je htio novi napad na Tajvan prikazati kao dio šire, globalne antiamerikanske borbe.

Američka reakcija je bila munjevita i snažna. SSSR se distancirao od poduhvata, nazivajući ga nepotrebnom provokacijom i govoreći kako Moskva neće priskočiti u pomoć kinezima u slučaju ozbiljne eskalacije.

Treba spomenuti da je Mao prema Jugoslaviji imao dvojak odnos. S jedne strane, poštovao je Titovu odluku o stvaranju neovisnog centra komunizma i socijalizma. S druge strane, nije ga volio za njegovu politiku suživota i trgovanja sa kapitalističkim zemljama.

  1. Hruščov se okreće od kulta Staljina i sovjetsko-kineski odnosi počinju trunuti. Kina optužuje SSSR za revizionizam. Mao je vjerovao da je borba sa imperijalizmom neizbježna a u retorici i politici Hruščova je uvidio pokušaj mirnog suživota sa Zapadom.

Prije zahlađenja u odnosima, sovjeti su 1954. napustili Port Arthur i predali Kini sve tamošnje objekte Kini. Osim toga, prepustili su Pekingu i pola udjela u zajedničkim kompanijama za crpljenje nafte i ekstrakciju ruda koje su bile stvorene 1945., civilnu avijaciju u Xinjiangu te financijsku pomoć i tehnički know-how.

No kako su odnosi polako degradirali, Mao si je počeo dopuštati sve češće i snažnije kritike prema Moskvi. Tako je Peking krtizirao sovjetsku odluku o vojnoj intervenciji za vrijeme ustanaka u Poljskoj i Mađarskoj1956., govoreći da se komunističke zemlje ne smiju tretirati na taj način.

Možda zadnje svjetlo nade za kineskog vođu donijelo je lansiranje Sutnika 1957. U Pekingu su tada žarko vjerovali da je to ključ pobjede nad zapadnim imperijalizmom i da je ta pobjeda nadomak ruke. SSSR i Kina iste godine potpisuju sporazum o tehničkoj podršci: SSSR daje Kini uzorke nuklearnog materijala a Kina SSSR-u informacije o svojim nuklearnim planovima. No njihovi će odnosi nastaviti silaznu putanju.

 

 

 

You may also like

0 comments