[vc_row][vc_column width=”1/3″]Komentar Ivana Brodića [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Vidim digla se velika frka u medijima zato što Zoran Milanović neće prisustvovati konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora 22. srpnja ove godine, koju je sukladno Ustavu sam sazvao.[/vc_column][/vc_row]
Bit će to prvi puta u povijesti samostalne Hrvatske da Predsjednik neće nazočiti prvoj sjednici novog saziva Sabora. U tom smislu, ovo jest događaj koji valja komentirati.
Prvo što pada u oči jest činjenica kako predsjednik Republike ni po kojem aktu nema političku ili pravnu obvezu doći na sjednicu, no politička bi kultura to zahtijevala, zbog toga što se njegovim nedolaskom šalje poruka obezvrjeđivanja najvažnije institucije hrvatskog parlamentarizma – Hrvatskoga sabora.
Konstituiranje parlamenta važan je događaj i na vanjskopolitičkom planu, jer na njega dolaze i brojni diplomati, ali i na unutrašnjem planu jer na njega dolaze dionici hrvatskih društvenih procesa, poput biskupa, čelnika nevladinih udruga, akademika…..
Također, predsjednik Milanović, ovime, htijući ili ne, šalje poruku kako za njega, jedino tijelo koje ga može opozvati nije vjerodostojno, a to je u konačnici vrlo opasna politička poruka u smislu ograničenja moći predsjednika.
Tim više što je Zoran Milanović svoju predsjedničku kampanju, a i političku komunikaciju nešto ranije, gradio na promjeni hrvatske političke paradigme u smjeru ukidanja direktnog izbora predsjednika države i pomicanje izbora te funkcije u parlamentu. To bi rješenje predsjedniku uzelo moć i ovlasti koje proizlaze iz direktnog izbora, poput, primjerice, ovlasti u obavještajnom aparatu ili pak zapovijedanja HV-om….
Zoran Milanović izjavio je kako želi biti zadnji, na ovaj način izabrani predsjednik, kako želi oduzeti Predsjedničkim dvorima političku moć kakvu sada ima. Međutim, nedolaskom u Sabor, poslat će poruku kako želi upravo suprotno.
Jednostavno je, ne možeš biti zagovarati smanjenje političke moći institucije predsjednika, a simbolički omalovažavati konstituiranje jedinoga tijela koje ima proceduralni način ograničiti predsjednikovu političku moć, sve do njegova opoziva.
Jer, i predsjednik i Sabor su izabrani na direktnim izborima i odgovaraju elektoratu. Upravo iz toga proizlazi ustavna snaga Sabora za opozivom predsjednika Republike.
