Nakon pada Asada kreće novi val izbjeglica

Kriza koju gledamo posljednjih godina, tek povremeno stigne u fokus pažnje šire javnosti i medija. Pokretanja stanovništva prema prostoru Europske unije nisu nova, i tzv. Arapsko proljeće tek im je donekle dalo dodatnoga zamaha, kaže analitičar portala OBRIS – obrana i sigurnost Igor Tabak u razgovoru s Andreom Latinović za Direktno.hr.

Koji je politički kontekst sukoba u Siriji? Osnovna je stvar da taj sukob nije jednodimenzionalan – podosta se različitih elemenata u njemu prepliće. Kao prvo, kriza i rat u Siriji su 2011. započeli u kontekstu Arapskog proljeća, i vjerojatno je da su prve faze ove krize barem dijelom imale među svojim uzrocima i nastojanje za demokratizacijom Sirije. No, već tada je to nastojanje bilo vidljivo obojano osobnom mržnjom velikog dijela oporbenjaka prema osobi autokratskog vladara Sirije. Iako je Bashar al Assad bio ponešto liberalniji od svog oca – ipak je odgovor na demonstracije i proteste od svog početka bio prilično oštar. Računajući na brzi slom tamošnjeg režima mnogi su se unutarnji i vanjski akteri brzo rasporedili kontra dotadašnjih vladara Sirije. I, možda bi to sve još i bio relevantno – da upravo u to doba nije došlo do međunarodne intervencije u Libiji, u kojoj je srušen Moamer al Gadafi, u operaciji koja je do rubnih granica rastegla mandat dobiven u organizaciji UN (suzdržanošću Ruske Federacije i Kine).

Upravo je Rusija, koja je upozoravala na vjerojatnost kaosa u post-ratnoj Libiji, po tom političkom porazu odlučila da se slična situacija neće ponoviti i na slučaju Sirije. Time je Zapad došao u situaciju da za svoje prevratničke planove oko Sirije ima čvrsti veto u Vijeću sigurnosti, te ozbiljnu drzavu koja aktivno podupire režim u Damasku. A u toj podršci oni nisu bili jedini, budući je Sirija i ozbiljan saveznik Irana – kojem su Sirija i oružana skupina Hezbollah u Libanonu već puno godina bliski politički i vojni partneri.

Osim te medjunarodne mreze saveznika, na strani rezima u Damasku se vaznom pokazala i cinjenica kako vecinu oporbe sacinjavaju arapski muslimani suniti, vise ili manje vjeri sklonih pogleda – koji su i u stanovnistvu Sirije bili potlacena vecina. Za razliku od njih, sirijski je rezim u svojoj osnovi dobrim dijelom bio oslonjen na manjinske skupine sirijskih gradjana, gdje je u oci upadala i alavitska vjera uzeg kruga oko obitelji Assad (manjinska sijitska sekta) – sto do rata i nije bilo presudno, buduci je citava drzava nacelno bila orijentirana vise sekularno i donekle socijalisticki. Pa ipak, ta je podjela dobro dosla radikalnim islamistima da se iz Iraka prebace u Siriju, te ondje pocnu voditi jos jedan nastavak svog rata protiv nevjernika Zapada, Rusa i svih onih koji bi im stali na put – dodatno time komplicirajuci ionako lose stanje u Siriji. Upravo ova kombinacija unutarnjih vjerskih i etnickih razlika, dugogodisnjih politickih mrznji, i vanjskopoliticke podijeljenosti uticala da rat u Siriji kad jednom zapocne, krene gorjeti bez kontrole, s tek malom vjerojatnoscu za ikakav kompromisni mir.

Tko s kim ratuje? Nacelno u Siriji ratuje nekoliko politickih, etnickih i vjerskih blokova. S jedne je strane rezim u Damasku, kojeg podrzavaju Iran, Ruska Federacija i šijitske snage iz Libanona. On pod svojom vlascu okuplja vecinu manjinskih zajednica Sirije, on drzi vecinu obradivih i kultiviranih podrucja drzave, te i dalje kontrolira ostatke bivsih oruzanih snaga (zajedno s vecinom njihovih zaliha kompleksnije vojne tehnike, te bivsih vojnih baza – od kojih su neke u dugogodisnjem okruzenju naoruzane oporbe). Taj blok nadzire glavni grad, puteve od Damaska do Sredozemnog mora, citavo sirijsko priobalje, te dijelove sjevera drzave (zajedno s pojedinim dijelovima Alepa, nedasnjeg ekonomskog sredista Sirije, u kojem se vec godinama vode ulicne borbe).

Tim je rezimskim snagama suprotstavljen niz oporbenih organizacija, koje su i vojne i politicke. Medju oporbom treba posebno spomenuti sirijske Kurde, koji su se organizirali i zauzeli od rezima jedan pojas uz sjevernu granicu Sirije prema Turskoj. Dok nije sigurno da li taj blok ima snage ili volje uspostavljati nekakav “Kurdistan” po irackome uzoru – jasno je da vec sama prijetnja ovakvog razvoja stvari vodi tome da je Turska protiv ovih skupina. Protiv njih su dobrim dijelom i preostali sirijski Arapi – oni radikalno islamistickog usmjerenja (kako u bojama Islamske drzave, tako i bloka islamista sklonijih originalnoj al Qaedi), ali i dobar dio preostatka sirijske oporbe koju zapadni izvori vole nazivati umjerenijom. Uglavnom, pri svim ovim oporbenim blokovima (ali i na strani rezima, u ponesto manjoj mjeri) rijec je o nacelnim politickim blokovima koji se sastoje od stotina manjih organizacija i grupa, koje cesto mijenjaju imena, medjusobno se napadaju, mire, suradjuju i ratuju. Zbog te kaoticne prirode mreza boraca angaziranih na bojistu u Siriji, iznimno je tesko ukratko a podrobnije opisati tko tu i kada tocno ratuje s kime.

Je li na pomolu najveća izbjeglička kriza u novijoj povijesti? Kriza koju gledamo posljednjih godina, tek povremeno stigne u fokus paznje sire javnosti i medija. Pokretanja stanovnistva prema prostoru Europske unije nisu nova, i tzv. Arapsko proljece tek im je donekle dalo dodatnoga zamaha. Naravno, velik broj novih ratista, kao i niz donedavno stabilnih drzava koje su zadnjih godina skliznule u kaos i razaranje, dodao je na broju ljudi koji se odlucuju na iseljavanje. Uz to, Arapsko proljece je u praksi uklonilo i jedan broj autokratskih rezima koji su se umiljavali Europi i time sto su zaustavljali vec ionako postojece migracijske pravce preko svojih drzavnih teritorija. Uz to, novi su ratovi stvorili i nova zarista razaranja, zbog kojih su vec postojece migracije dobile i obiljezja prosirenih izbjeglickih kriza, sa jednom novom i dodatnom razinom ljudskih patnji. Pa ipak, buduci da se stanje na bojistima u Siriji i Libiji vec neko vrijeme ne mijenja radikalnije, ovo definitivno nije maksimalni opseg iseljavanja koji je tu zamisliv. Recimo, u slucaju vojnog pada rezima Bashara al Assada bio bi zamisliv brzi i masovni val iseljavanja njegovih pristalica iz Sirije, buduci da su dosadasnja iskustva pokazala da radikalni islamisti u trenucima pobjede nemaju puno milosti za svoje protivnike. Takva bi kretanja stanovnistva lako mogla biti bitno masivnija od vala imigranata koji gledamo sada – i prekomorskom rutom u Italiju, i kopnenom rutom od Grčke u EU.

You may also like

0 comments