[vc_row][vc_column width=”1/3″]Minhenska sigurnosna konferencija oslikavala je stanje međunarodne zajednice. Naime, njome su dominirale međusobne optužbe, a ne konkretni prijedlozi za rješavanje kriza, ocjenjuje Matthias von Hein sa DW-a.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Bilo je vremena kada je Minhenska sigurnosna konferencija bila mjesto s kojeg se šalju signali razumijevanja i nade. Ova konferencija, 54. po redu, nije iznjedrila takve signale. „Do ponora – i nazad?” – bio je njen naslov koji dobro opisuje stanje u svijetu. Poslije tri dana u Münchenu je jasno da upitnik na kraju naslova mora ostati – sve i dalje miriše na konflikt.[/vc_column][/vc_row]

Sigurnosna konferencija se, doduše, ponovo pokazala kao mjesto na kojem se nabrajaju i analiziraju raznovrsni rizici svijeta. Ali kao da je diplomacija došla do kraja slijepe ulice. Velika je i dalje zasluga šefa konferencija Wolfganga Ischingera što za isti stol dovodi najrazličitije aktere iz suprotstavljenih tabora. No konferencijska dvorana je postala arena proturječnih narativa, koji se naizgled ne sudaraju već samo iznose jedni pored drugih. Pravo razumijevanje i konstruktivni prijedlozi za škakljive probleme? Ništa od toga.

To je posebno jasno bilo posljednjeg dana konferencije. Međusobne optužbe činile su lajtmotiv izjava izraelskog premijera, kao i iranskog i saudijskog ministra vanjskih poslova. Riječi posljednje dvojice su jako podsjećale na izjave od prošle godine – dodatni znak za očajnu situaciju. Čak i sam Ischinger – kao diplomat zapravo obvezan na umjereni optimizam – na kraju konferencije je samo konstatirao da se malo čulo o konkretnim koracima za ublažavanje rizika.

Drugi primjer: puštanje novinara Deniza Yücela iz turskog zatvora dominiralo je razgovorima po hodnicima prvog dana konferencije. Dan kasnije pokazalo se koliko udaljene mogu biti pozicije njemačkih i turskih političara: političar njemačkih Zelenih Cem Özdemir bio je u istom hotelu kao turski premijer Binali Yildirim. Jedan tjelohranitelj iz turske delegacije nazvao je Özdemira „teroristom” pa je njemački političar stavljen pod policijsku zaštitu. Ništa ne pomaže ni to što je turski šef diplomacije kasnije optužio Özdemira da laže. Ne treba se iščuđavati – turska vlada beskompromisno staje u obranu vojne akcije protiv Kurda.

Krah diplomacije kao umjetnosti spretne upotrebe jezika demonstrirao je poljski premijer Mateusz Morawiecki. Kada ga je jedan novinar pitao o takozvanom „zakonu o Holokaustu” koji je donijet u Poljskoj, Morawiecki je priznao da je i među Poljacima bilo zločinaca „kao što je bilo židovskih zločinaca, kao što je bilo ruskih zločinaca, ukrajinskih, a ne samo njemačkih”.

[quote_box name=””]

Libanonska vojska iskoristit će sva dostupna sredstva kako bi se suočila s bilo kojom potencijalnom “izraelskom agresijom” bez obzira na cijenu, izjavio je u ponedjeljak general lisabonske vojske Joseph Aounu.

“Ponovno potvrđujem naše kategoričko odbijanje izraelskoga neprijatelja koji krši libanonsku suverenost i sveto pravo da iskoristi sve svoje gospodarske resurse”, naveo je general Aounu na Twitteru.

“Vojska neće štedjeti bilo koju metodu koja bi bila u stanju suočiti se s izraelskom agresijom.”

Američki diplomati nedavno su posredovali između dviju zemalja nakon napetosti preko graničnog zida kojeg Izrael gradi te zbog odluke Libanona da istražuje energetske izvore u blizini spornih voda.

[/quote_box]

I u kompliciranom odnosu Zapada prema Rusiji diplomacija se nije istakla. Umjesto toga nepomirljive međusobne optužbe. Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko predstavio je Moskvu kao izvor svih nevolja u Europi. Tražio je jači pritisak na Moskvu i izjasnio se protiv bilo kakvog popuštanja sankcija te poželio brz prijem svoje zemlje u EU i NATO.

Zauzvrat je vidno iživcirani ruski šef diplomacije Sergej Lavrov predbacio Europi povratak u „nacističko doba”, američke optužbe o miješanju u izborni proces označio kao blebetanje, a s obzirom na američke planove o dodatnom atomskom naoružavanju objavio da Rusija neće zaostajati.

Američka delegacija se – s izuzetkom bivšeg državnog tajnika Johna Kerryja – uljuljkala u uvjerenje da je moralno superiorna. Bez da i trunku preispitaju sebe ili pokušaju shvatiti stavove druge strane, Amerikanci su oštro napadali Rusiju i Iran, oslanjali se na pritisak i vojnu moć. Diplomacija izgleda Washingtonu ne znači mnogo – na to su se više puta žalili i Europljani. To pokazuje i smanjenje proračuna američkog Ministarstva vanjskih poslova. Ako se uopće i razgovara, onda samo iz pozicije vojne nadmoći, a tada to uopće nisu razgovori već diktati.

Ipak, pored mahom deprimirajućih trideset panela u konferencijskoj dvorani održano je i više od 1.000 bilateralnih susreta u sobama hotela Bayrischer Hof. Wolfgang Ischinger opisao je službeni dio konferencije kao „vrh ledenog brijega”. Ostaje samo nada da podvodni dio brijega nije tako beznadan kao njegov vidljivi vrh, piše u komentaru DW-a.

[quote_box name=””]

Hoće li UN priznati Palestinu?

Palestinski predsjednik Mahmud Abas obratit će se u utorak Vijeću sigurnosti UN-a u kojem bi trebao pozvati na priznavanje Palestine kao zemlje članice UN-a i odbaciti isključivo američko posredništvo u pregovorima s Izraelom.

Njegov susret oči u oči s američkom veleposlanicom pri UN-u Nikky Haley bit će zanimljiv, ocjenjuju diplomati. Krajem siječnja ona je optužila Abasa da mu nedostaje hrabrosti. “Kako bi došli do povijesnih rezultata, trebamo hrabre vođe”, rekla je, naglasivši da palestinsko vodstvo nema potrebne kapacitete da bi postiglo mir.

Palestinski će predsjednik, ocjenjuju diplomati, vjerojatno biti “borben ali umjeren”. Bez sumnje će spomenuti priznavanje Palestine u UN-u. Očekuje se da će pozvati i na mirovne pregovore s Izraelom ali u proširenom okviru, odnosno onom gdje neće glavni posrednik biti SAD.

“Mogli bismo prihvatiti različite formate” tih pregovora, rekao je Naser al-Kudva, jedan od palestinskih dužnosnika.

Mogli bi se odvijati pod pokroviteljstvom skupine P5 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija) ili P+1 u kojoj bi bila i Njemačka.

Također bi bio prihvatljiv i format proširenog Kvarteta ili međunarodna mirovna konferencija, pojasnio je. Abas bi u govoru također trebao ponovno osuditi odluku Washingtona da prizna Jeruzalem za glavni grad Izraela.

Palestina je od 2012. zemlja promatrač u UN-u što joj je omogućilo da se integrira u UN-ove agencije i priključi Međunarodnom kaznenom sudu. Međutim, još uvijek nije punopravna članica UN-a, iako ju je priznalo 130 zemalja.

Da bi dobila status punopravne članice, Vijeće sigurnosti mora dati prijedlog Općoj skupštini, ali u VS-u je SAD, ključni saveznik Izraela, koji može staviti veto.

[/quote_box]