Mlađa sestra tzv Umičevićeve studije kao moneta za sakrivanje suštine?

Od neukih ljudi više iritiraju tek fahidioti koji u područjima koje ne razumiju inzistiraju na rješenjima jedne knjige, mogla bi biti konkluzija proteklih nekoliko tjedana na političkoj sceni u Hrvatskoj. Politički akteri doimaju se sve više kao da su pobjegli iz knjige Mediokracija Thomasa Meyera, o tomu kako mediji diktiraju posvemašnju političku stvarnost.

Usmjeravanje hipotetskih mediokrata pojednostavljenim izjavama posebno im uspijeva na području energetskih poslovnih odnosa koji su u nas nevjerojatno kontaminirani Zakonom o privatizaciji INA-e i svim procesima koji su iz tog zakona proizašli. Poput kupovine 49 posto dionica INA-e od strane MOL-a i njihova stjecanja upravljačkih prava, što je dobilo sudski epilog u slučaju Sanader, ali i epilog u arbitraži. Hrvatska je strana, naime, pokrenula arbitražu uz pomoć tzv. Umičevićeve studije (koja nije korištena za hrvatske pravne poslove te je proglašena tajnom) i presude bivšem premijeru Sanaderu o koruptivnom trgovanju upravljačkim pravima (koju je Ustavni sud srušio na ponovno suđenje).

Mediokratski akteri ovih dana,prakticiraju krajnju nepopustljivost, igrajući se propašću arbitražnog procesa, iznoseći povjerljive arbitražne poslove u javnost, sve opčinjeni elokventnošću i interesima pojedinih uglednih svjetskih odvjetnika. Zato je u pravu ministar Horvat kada postavlja pitanje koje je i potpisnik ovih redova postavljao bivšem ministru gospodarstva, javno. Pitanje glasi, zbog čega bi porezni obveznici morali platiti troškove arbitraže ukoliko na njoj hrvatska strana izgubi, kada će ishod arbitraže, kakva god bila presuda, biti sugestija o dogovoru ili međunarodnom pravnom lijeku?

Nedostatak predloženog moratorija na arbitražu od šest mjeseci do godinu dana, upravo šteti hrvatskoj državi. Prvenstveno odsustvom ulaganja jedan posto BDP-a u investicije, za koje INA ima snagu prema svim ekonomskim pokazateljima. Kompanija slabi zbog odsustva ulaganja, nitko ne želi ulagati gdje nisu riješeni vlasnički odnosi (ta u MOL-u više nema niti hrvatskog člana Nadzornog odbora, zbog narušenih odnosa). Pokazuju to procijenjeni udjeli EBITDA pokazatelja, razlike između poslovnih prihoda i poslovnih rashoda, INA-e u MOL-u. Tako je udio INA-e u EBITDA-i MOL-a 2011. godine iznosio 40 posto, 2012. godine 33 posto, 2013. godine 30 posto, 2014. godine 26 posto, 2015. godine 20 posto da bi se ove godine procjena smanjila, iako godina još nije završila na, na 10 posto. Ako ovo prispodobimo podatku Instituta za javne financije prema kojem nam je BDP 11 posto niži nego pretkrizne 2008. godine, razmjeri katastrofe ovog prijepora postat će razvidniji.

Svjesni su toga gotovo svi politički akteri, koji posljednjih dana, čak i najnevjerojatniji, poput pokretača arbitraže, pozivaju na dogovor. Jedini koji inzistiraju, na svojim informacijama iz uglednih odvjetničkih krugova i na odsustvu moratorija na arbitražu, jesu politički subjekti koji zveckaju spremnošću na nove izbore. Ti su politički subjekti u svojim predizbornim programima inzistirali na promjeni političke paradigme nagrađivanja vjernih članova političkih stranaka sinekurama u javnim i javno privatnim poduzećima. Sintagmom, inzistirali su na prestanku uhljebljivanja. Govorili su o predanosti tržišnoj ekonomiji, državi arbitru umjesto tutoru, te izmicanju države iz poduzimanja u svim situacijama osim infrastrukturi, radi lakšeg arbitriranja procesa. Wilhelm Roepke je to nazvao ordoliberalizmom.

Međutim, upravo su ti politički ordoliberalni tvrdoglavci kod premijera Oreškovića inzistirali na raspisivanju natječaja za izradu analize o privatizaciji strateških javnih poduzeća. Među njima su i poduzeća koja upravljaju infrastrukturom, poput Plinacroa (koji je doduše u lošoj financijskoj situaciji). U posjedu smo javnog dokumenta, sa otvaranja ponuda u DUUDI-u, koji dokazuje kako je dampinšku ponudu za taj posao dala tvrtka AT Kearney koja je izvodila tzv. Umičevićevu studiju za potrebe arbitraže INA-MOL, dok su druge tvrtke umiješane u tu arbitražu savjetovane da se ne javljaju na natječaj zbog sukoba interesa.

Postavlja se legitimno pitanje zašto naši tvrdoglavci toliko žele kontrolirati tržišnog igrača INA-u, a privatizirati ordoliberali tržišni osigurač kakav je Plinacro? Postavlja se pitanje čini li ova politička struja ugrožavanjem arbitraže javnim iznošenjem podataka uslugu svojim elokventnim i uglednim prijateljima odvjetnicima? Postavlja se, također, pitanje plaća li ovim dampingom konzultant koji se povezuje s uglednom revizorskom kućom političku uslugu neobjave spomenute studije koja bi javnosti štošta objasnila, kada već navodno nije korištena u arbitraži!?

Valja se zapitati i to, hoće li ta dampingom dobivena studija (jer sjetimo se i njena ja poznatija sestra pobijedila na natječaju izbacivanjem protivnika zbog proceduralnih razloga) biti proglašena tajnom kako bi mogla poslužiti kao hipoteka za neka nova preslagivanja koalicija ili zveckanje novim izborima, sve kako bi mediokratski pseudomagovi maknuli fokus sa suštine – odsustva i miniranja tržišne ekonomije u Hrvata?!

U jedan

U dva

You may also like