Mirovinsko osiguranje nije ništa drugo nego li Ponzijeva shema

Nekad je pravilo bilo da se nikakvi krediti ne prenose na potomke. Bake i djedovi svojim su unucima povremeno darivali male i veće darove, odnosno ostavljali vrjedniju imovinu svojoj djeci. Takvo je ponašanje bilo izraženije za generacije iza Drugog svjetskog rata. No, s odmakom vremena, to izgleda nije više slučaj.
U Hrvatskoj više nemamo štednju, već prvi mirovinski stup (uz nešto malo drugog). Kako smo do toga došli? To je još jedna zabrinjavajuća posljedica rastrošnog mentaliteta mlađih generacija, u ovom slučaju onih bliži mirovini, uz standardne probleme koje ima tzv. PAYG sustav mirovina (engl. Pay-as-you-go). Naime, to nisu sustavi štednje za mirovinu, već Ponzijeve sheme.

Piše: Hrvoje Serdarušić

Sadašnji korisnici mirovina financirani su iz dohodaka koje ostvaruju sadašnji uplatitelji. Takav sustav, osmišljen u vrijeme pruskog kancelara Bismarcka, traži što veći omjer uplatitelja u odnosu na korisnike.

Velika mana tog solidarnog sustava je, osim nepravde da osoba ne uživa plod svojeg rada, da u slučaju produljenja godina života korisnika mirovina nedostaje uplatitelja i visina njihovih uplata (čitaj: dohodaka) nije dostatna za pokriće mirovina. Na hrvatskom, ako je sve manje nas koji uplaćujemo, a umirovljenici sve dulje žive i sve ih je više, raste vjerojatnost da se sustav uruši u sebe.

U kratkom roku možda je iluzorno očekivati da će se nešto promijeniti u mirovinskoj politici u Hrvatskoj. Imamo mješoviti solidarni i osobni sustav s omjerom u korist prvog (15% na bruto dohodak ide u prvi mirovinski stup, a 5% u drugi-osobni). Smatram da u srednjem roku treba promijeniti omjer prema drugom, osobnom stupu. Uostalom, sve bi manje trebalo biti onih kojima mirovine osigurava prvi mirovinski stup, pa to ne bi trebalo biti sporno.

I to je tek jedna promjena. Druga bi bila da se promijeni investicijska politika mirovinskih fondova. Naime, zbog posljedica tzv. ZIRP (engl. Zero-interest rate policy), gdje se središnja banka (govorim u množini!) zadnjih deset godina javlja kao glavni (skoro jedini) kupac državnih obveznica, a one dominiraju portfeljem mirovinskih fondova. Posljedica: samo uzevši u obzir inflaciju, vrijednost budućih mirovina osuđena je na pad/umanjenje vrijednosti.

No, što u slučaju ekstremnijih primjera, gdje mirovinski fond kupuje izričito i jedino državne obveznice i to vlastite države, čiji je investicijski rejting loš (smeće)? To je prikriveno (ili čak otkriveno) financiranje javnih rashoda, a u slučaju sprege upravitelja mirovinskih fondova i trenutnih nositelja fiskalne vlasti (trenutna vlada), to je u rangu i težih kvalifikacija. Više o fiskalnoj odgovornosti sam već pisao ovdje. Stoga bi mudro bilo da se pojedinci skupe u neku interesnu grupu ili udrugu, i traže da se počne ulagati u druge investicijske klase, a ne samo obveznice.

Treća promjena, na koju ipak pojedinac ima najviše utjecaja, ide u dva smjera. S jednom sam počeo ovaj članak: hitna izmjena ponašanja i prekid života na dug (minus, kartice). Ako ništa, djece i unuka radi. Ili sebe radi, ako smo sebični. Drugi smjer je da počnemo razmišljati izvan tipičnih (hrvatskih) okvira. Dakle, poticati samostalno ulaganje u neke druge investicijske klase, najviše dionice (dioničke fondove). Ne treba biti preveliki ekspert. Dovoljna je pasivna strategija ulaganja u neki fond, a ne neku određenu dionicu, i dovoljno dug vremenski horizont (strpljivost).

Izvor: http://serdarusic.com/2018/06/dugovi-u-mirovini-prvi-mirovinski-stup/

You may also like

0 comments