Premda će se ne jednom političaru u oku zasvijetliti na pomisao što bi se sve dalo “zakrpati” sa 115 milijardi kuna imovine pod upravljanjem, na konkretnu pomoć mirovinskih fondova u izlasku iz krize itekako se računa, no ipak prema pravilima struke.
Krucijalnu ulogu institucionalnog ulagača mirovinci su već odigrali proljetos. S inicijalnim udarom Covida-19 zaljuljala se financijska stabilnost sustava fondovi su u prvom dijelu godine investirali pola milijarde kuna u fond za stabilnost za stabilizaciju državnih obveznica (pri čemu je profil rizičnost fondova ostao nepromijenjen). Uskoro bi trebao zaživjeti fond težak milijardu kuna za ulaganja u mala i srednja poduzeća, što je inicijativa fondovske industrije za jačanje proaktivne uloge u oporavku gospodarstva, rekao nam je prošlog tjedna u intervjuu Mario Staroselčić, član Uprave AZ-a, društva koje upravlja obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima.
Višegodišnje klizanje kamatnih stopa, u svijetu gotovo na nuli, rezultirao je trendom dezinvestiranja iz obveznica prema dionicama, a slično je i u Hrvatskoj. Dividendni prinos (ovisno o pojedinoj kompaniji) kretao se lani između 2 i 5 posto na što treba dodati i rast cijena dionica ako kompanija dobro posluje, što je usporedbi s prinosom na 10-godišnju državnu obveznicu ispod jedan posto, znatno bolji povrat. No, u kombinaciji niskih prinosa na obveznice koje neće tako skoro završiti zbog milijardama eura i dolara upumpanih od središnjih banaka, slabe inflatorne pritiske te rast valuacija na dioničkim tržištima, mirovinski fondovi aktivno traže alternativna ulaganja, poput onih u infrastrukturu, nekretnine, fondove rizičnog kapitala.
Logika je jasna; manjak ponude modernih logističko-distributivnih prostora (veće površine i prikladne visine) uz dobro razvijenu mrežu autocesta, posebno u aktualnim okolnostima korona krize i zaoštravanja trgovinskih napetosti SAD-a i Kine, ulaganja tog tipa čine dugoročno isplativima. Nejasno je, zapravo, zašto regulatorno takve investicije i ranije nisu bile jednostavnije provedive, no izvjesno je da bi i drugi fondovi mogli započeti potragu za prinosima na nekom od (lukrativnijih) segmenata tržišta nekretnina.
Dosta prašine podiglo je regulatorno olakšavanje ulaganja u startupe prije nekoliko godina. S jedne strane hvaljen kao nužni potez njegovanja domaće inovacije scene, a s druge kritiziran jer većina mladih kompanija u toj fazi propadne, s njom i novac ulagača. Proboj domaćih mirovinskih fondova u tu sferu (zasad) još vrlo skroman, a novac uložen u investicijska društva koja se pronalaze i “podižu” poduzetnike u fazama začetka ideje, mjeri se u promilima ukupne imovine.
Konačno, na vrijeme treba postaviti i pitanje do koje granice tražiti prinose. Povrate zadnjih desetak godina teško će biti održavati i u budućnosti. Prinosi su poželjni i dobrodošli, no u dugom roku daleko je mudrije prilagoditi očekivanja javnosti umjesto natezanja rizičnosti fondova ne bi li se održali povijesne brojke. Kada korona prođe, država bi trebala što hitnije u mirovinsku reformu da se izdvajanja u drugi stup podignu sa sadašnjih pet posto. Jer će za buduće mirovine biti manje bitno je li fond zaradio 3 ili 5 posto na veće ušteđene iznose nego što je to na današnje mizerije zbog kojih se mnogi pitaju gdje je smisao ovakvog mirovinskog sustava, piše Poslovni dnevnik.
