Migrantska kriza kao provokacija za raspravu o demografskoj i kulturnoj politici

U Europi koja se već mjesecima bavi migrantskom krizom je danas vrlo teško govoriti o ovom pitanju bez automatskog ulaženja u vatrene rasprave i možemo to slobodno reći promigrantske priče koje serviraju mediji o jadnim ljudima kojima Europljani moraju pomoći. Svi moramo biti svjesni da se niti jedna državna politika ne bi trebala stvarati temeljem naših emocija nego da bi osnova svega uvijek trebala biti dobrobit naših sugrađana. Nešto u tome stilu je rekao i predsjednik europskog vijeća Donald Tusk svojom izjavom da su europski dužnosnici prije svega dužni biti humani prema vlastitom stanovništvu.

Jedna od bezbrojnih neistina koje nam se serviraju je ona da će broj migranata opasti kada završi rat u Siriji. To je jedna najobičnija laž i toga smo svjesni svi koji ozbiljnije radimo na migrantskom problemu. U skladu s tim red je da se počne govoriti o stvarnim, a ne izmišljenim migrantskim problemima na koje je ukazala ova po riječima pape Franje migrantska invazija Europe.

Za početak moramo biti realni i reći da smo svi mi ljudska bića koja žele bolji život za sebe i svoju obitelj. Taj bolji život za sve nas predstavljaju veća primanja, veći vlastiti dom, opća sigurnost, kvalitetnije zdravstvene usluge i kvalitetnije škole za našu djecu. U skladu s tim željama koje postoje u svima nama podrazumijeva se da tako nešto žele stanovnici Egipta, Nigerije, Sudana, Pakistana i drugih od Europe puno siromašnijih regija svijeta. Kada tako gledamo migranti prestaju biti simbol naše humanosti i postaju prave osobe s vlastitim željama, vlastitim motivima, vlastitim pogledima na svijet koji su u nekim stvarima praktički identični našim pogledima dok su u drugim stvarima potpuno različiti od naših razmišljanja.

Danas je praktički nemoguće govoriti o migracijama bez uzimanja u obzir veoma opsežnog ispitivanja javnog mijenja koje redovno provodi Gallup. Tokom posljednjih mjeseci u medijima se čulo svašta o migrantima, ali o Gallupovim podaci stvorenim na temelju razgovora provedenim s više od 450 tisuća stanovnika zemalja u razvoju se nije čulo ništa. Na osnovu tog istraživanja svjetskog javnog mijenja Gallup je došao do zaključka još davno prije ove krize da više od 160 milijuna stanovnika Afrike i Azije želi živjeti na područje Europske unije. Ako uzmemo podatke za cijeli svijet tada ispadne da oko 400 milijuna stanovnika nerazvijenih država se želi ako je to za njih moguće preseliti u bogate zapadne demokratske države. Takve brojeve čak i kada bi bila riječ o osobama iz srodnih kultura naše države ne mogu niti društveni niti financijski podnijeti, a kancelarka Merkel je svim tim ljudima, svim tim potencijalnim migrantima svojim prošlogodišnjim pozivom stvorila nadu da će ih Europa primiti ako dođu do njenih granica. International Center for Democratic Transition je današnju situaciju najbolje objasnio jednostavnom rečenicom „sjeverne bogate zemlje se moraju pripremiti jer su stanovnici južnih siromašnih država krenuli na put“.

Osim ovog ispitivanja javnog mijenja djelatnici Gallupa su u razdoblju 2012.-2014. razgovarali s više od 180 tisuća osoba u razvijenim državama pri čemu su ih pitali da li žele da se smanji ili poveća broj migranata u njihovim državama. Činjenica da 52 % Europljana smatra da se treba smanjiti dolazak migranata u Europu dok ih je samo 7.5 % podržava povećanje njihovog broja govori bolje nego išta drugo o razmišljanju stanovnika u zapadnoeuropskih demokratskih država prije početka “invazije migranata”. Nije naše da mi uopće ulazimo u to da li se ovo razmišljanje Europljana temelji na strahu za radna mjesta, strahu od druge kulture, religije ili nacije nego da priznamo i uvažimo opće protivljenje naših sugrađana daljnjem dolasku migranata u Europu.

Naši prekoatlantski prijatelji s užasom već desetljećima promatraju razvoj ove migrantske situacije u Europi koja mijenja našu društvenu i religioznu struktura. Njihovi pokušaji utjecaja na zapadnoeuropske vlade da odustanu od stvaranja multikulturnog društva su redovno bili odbačeni pa se u skladu s tim američka politika počela prilagođavati promjenama koje se događaju na starom kontinentu. Jedna od tih prilagodbi je još prije deset godina napravljen prvi američki strateški plan koji se bavi Europskom unijom u kojoj 2050 godine živi više od 100 milijuna muslimana od kojih se većina ne slaže s zapadnim demokratskim liberalnim vrijednostima. Svima nam je sada u 2016. godini jasno da će taj broj biti nadmašen davno prije polovice XXI stoljeća ako se nešto drastično ne promjeni u europskoj migrantskoj politici.

Sve u svemu mi danas trebamo u određenom smislu biti zahvalni na ovoj „migrantskoj invaziji“ koja je ukazala na probleme koji su se skrivali pod tepih još tamo od kraja šezdesetih godina 20 stoljeća kada je Enoch Powel održao govor poznat pod imenom „Rijeke krvi“. Ti događaji su nam na primjer omogućili da se naša društva javno upitaju želimo li primati migrante s područja gdje 100 tisuća ljudi dolazi na pokop teroriste koji je ubio pokrajinskog guvernera jer ovaj nije dopustio kamenovanje kršćanke ? Drugo pitanje koje danas možemo otvoreno pitati je zašto zapadnoeuropske vlade odbijaju zaštiti svoje granice i odbijaju protjerati nelegalne migrante s svog teritorija ? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje britanska vlada je početkom ove godine izjavila da Velika Britanija nije u stanju protjerati s svog teritorija osobe koje tamo protivno zakonu prebivaju, ali svi znamo onu koja glasi ako postoji volja naći će se i način. Kako Velika Britanija nije imala te volje sada već duže vrijeme Englezi višu nisu apsolutna većina stanovnika Londona.

Kao što sam rekao mi na kraju krajeva trebamo biti zahvalni ovoj “invaziji” jer je stvorila situacija da se u našim društvima napokon pokrene otvorena rasprava o kulturnoj i demografskoj budućnosti naših država !?

Autor teksta je Robert Jurčić