Makedonija, dodatna komplikacija percepcije situacije

Dotaknuti u svetu instituciju jednoga dijela hrvatske intelektualne elite, Miroslava Lazanskog, jednostavno je nedopustivo, pa čak i ukoliko čovjek objasni zbog čega nije suglasan s njegovim tezama. Doticati se, pak u, na pijedestal postavljene, medije, koje mahom plaćaju porezni obveznici, a koji obavještavaju javnost prenošenjem vijesti iz beogradskih tabloida, može biti opasno po komentatorsku karijeru.

Sve sam to iskusio, uz nekoliko konstruktivnih primjedbi kolega i bivših profesora, telefonskim pozivima, e-poštom i na društvenim mrežama kada sam jučer pokušao dati odgovor na pitanje kome trenutno odgovara teroristička akcija koja je ovoga vikenda, Bogu hvala, pacificirana u Kumanovu. Stoga, oglučih dodatno zakomplicirati raspravu.

Makedonija, pisao sam o tomu na portalima, blogovima i profilima društvenih mreža, poprište je obavještajnih interesa kako susjeda, koji se nikada nisu pomirili sa njenom samostalnošću i/ili nikada nisu prestali sanjati o njenom teritoriju, tako i dva velika međunarodna igrača, pogotovo u jeku ratova za opskrbu energentima. Kapitalno djelo generala Mihajla Apostolskog „Povijest Makedonije“ preporučljiva je literatura za shvaćanje tiju činjenica.

Vidjelo se to u nekim ranijim prosvjedima i političkim postupcima, a vidi se to i danas. Makedonija je zemlja u kojoj postoje snažni elementi kosovskih i albanskih financija u politici. Politička borba za utjecaj, pogotovo u obavještajnom i sigurnosnom aparatu, koja se vodi iz Srbije i Bugarske. Postoji političar, bivši makedonski premijer, koji se teško može odlučiti o svojoj nacionalnosti (i o prezimenu), pa je tako malo makedonski, a malo bugarski političar. Taj Ljupčo Georgiev(ski), lider alternativnog VMRO-a, vrlo je utjecajna osoba u antivladinim prosvjedima. O grčkim stremljenjima i pokušajima utjecaja, vjerujem ne moram nešto posebno govoriti, o tomu dovoljno izvještavju mediji, prepričao nam je to, vrlo dobro, i Dejan Jović jučer u Pressingu N1 televizije.

Pitao sam se jučer zbog čega bi SAD-u i Zapadu odgovaralo sponzorirati teorističku destabilizaciju zemlje kada traju antivladini prosvjedi NGO-a i oporbe koji opstaju novcem američkih i europski filantropa, koji gotovo uvijek imaju blagoslov svoje domicilne politike. Teroristička je akcija, javljaju iz Makedonije ozbiljniji analitičari i sveučilišni profesori, poput Ljubomira Frčkovskog jučer za Radio Slobodnu Europu, značajno oslabila prosvjedne akcije popraćene oporbenim puštanjem u javnost prisluškivanih razgovora čelnika oporbe i uglednih intelektualaca. Zašto bi, dakle, Zapad pokušao opstruirati svoju vlastitu akciju?

Nadalje, ne želim reći kako je ideja Velike Albanije mrtva, dokaz kako nije poznati je balistički dernek povodom stotinu godina albanske neovisnosti 2013. godine u Skopju (!) gdje su prisustvovala tri albanska predsjednika i gdje je grmjelo porukama o svim Albancima u jednoj državi. Međutim, realna politika je ipak nešto drugo, u Albaniji i na Kosovu takvi pokreti ne prelaze deset postotaka glasova, a u Makedoniji bi intenziviranjem velikopolitičkih traženja postojala realna opasnost revizije Ohridskoga sporazuma, što Albancima, kojih je 25 posto (ne 30, kako sam jučer zabunom napisao) nikako ne bi odgovaralo.

Dakako, prilikom uvezivanja prethodno spomenuta dva elementa svakako bi trebalo uzeti u obzir islamistički element. Naime, i tih 2000. i 2001. godine prilikom stvaranja tzv. Oslobodilačke narodne armije velik utjecaj imali su Al Kaidini kampovi na sjeveru Albanije. Nikada nije demantirano kako je, primjerice Ali Ahmeti, bio polaznikom toga kampa. Danas pak, kako je razbijena grupa došla s Kosova, i kako je imala dosta dobru obuku za urbano ratovanje, nije neosnovano razmišljati u tome smjeru. Tim više što je selafijski pokret, kažu upućeni, integriran u islamsku zajednicu Kosova. Osobno, to bih ovoga puta odbacio i to iz nekoliko razloga. Islamska zajednica u Makedoniji nedavnim je izborima u svojim redovima  pokazala kako kod njih to nije slučaj, a izbor Kumanova, mjesta gdje niti pobuna 2001. godine nije uspjela, zbog izvrsnog suživota dvaju naroda, daje nam za razmišljati u drugim smjerovima. Dopuštam kako se varam.

Na koncu, nismo se dotakli još jednoga važnoga igrača, a red je kako bismo zakomplicirali priču i podigli razinu nervoze iz beogradskog tiska obavještavanih „analitičara“. Metodom napad je najbolja obrana, pokušali su nam skinuti fokus sa ruskih interesa. Balkan je, poznato je, postao poprište nove, moguće, željezne zavjese, u nekom novom Hladnom ratu koji od aneksije Krima na ovamo tinja. Makedonija bi, doista, u tome rasporedu snaga bila ključna zemlja za interes ruskog plinskog diva Gazproma i njegov novi projekt Turski tok.

Aktualna makedonska nomenklatura se, u jeku grčke blokade ulaska u euroatlanske institucije, prirodno, okrenula ruskom interesu. Dokazuje to i topao doček makedonskog predsjednika Ivanova u Moskvi. Vjerojatno je zbog toga zapad toliko zdušno podržao oporbene pritiske za smjenom, u autoritarnost pomaknute, makedonske vlasti!? Pitam se, je li moguće napraviti misaonu akrobaciju i stvarne naručitelje ove terorističke akcije i destabilizacije Makedonije tražiti u ruskim interesima za pacificiranjem prosvjeda uslijed isprovocirane ugroženosti nacije? Je li ovo operacija ruskih interesa (ne mora biti nužno iz Moskve) kako bi proruska vlast opstala? Budući SAD snažno lobira u Grčkoj protiv Ciprasovih aranžmana s Putinom, ne bi li bilo logično pomisliti kako ruski centri moći žele utvrditi svoje interese u Skopju?

Pojma namam, čitatelja smatram dovoljno inteligentnim, jučerašnji tekst bio je moje promišljanje, nipošto aposlutno, ovaj je tek ponuda za daljnje razmišljanje i koplikacija situacije, na što sam izazvan.

*Autor je urednik portala Ivan Brodić

 

 

0 comments