Mao Zedong

Kulturna revolucija je putem Frankfurtske škole umalo osvojila Zapad

„Kulturna revolucija“ u Kini, pokrenuta prije 50 godina, imala je ogromni broj žrtava. No unatoč tome, Maova politika je fascinirala ljevicu na Zapadu, komentira glavni i odgovorni urednik DW-a Alexander Kudascheff.

Podsjetimo: 16. svibnja 1966. godine u Kini je na sjednici politbiroa donesena odluka o pokretanju “Kulturne revolucije”. Mao Ce-tung osigurao si je ostanak na vlasti pozivanjem na stalnu revoluciju. I tako je počela nevjerojatna promjena društvene, gospodarske i političke stvarnosti u zemlji. Stotine tisuća ljudi je nestalo u logorima. Stotine tisuća ih je deportirano. Stotine tisuća je izgubilo posao. Na kraju su bili milijuni žrtava, mrtvih, ubijenih. Nitko ne zna točne brojke. Kineski komunizam, maoizam – realna noćna mora, koja je željela stvoriti bolji svijet na grobovima možda i 65 milijuna ljudi (tako stoji u Crnoj knjizi komunizma).

No mladi ljudi na Zapadu u tek pokrenutim studentskim protestima to nisu vidjeli. Tamo je maoizam postao intelektualna fascinacija. Tamo se slavilo to što intelektualci moraju teško raditi kao seljaci i radnici. Tamo su Maova djela bila obvezna lektira. Tamo se Mao Ce-tunga slavilo kao revolucionarnog sveca: komunistička Kina – ona ostvaruje one ideale Marxa i Engelsa koji se gaze u Sovjetskom Savezu ili ih se guši u gulagu.

Tadašnja mlada ljevica – i u Njemačkoj, i u Francuskoj, Italiji i SAD-u – bila je očarana maoizmom. Ona je voljela pseudo-konfucijanske mudrosti a la Mao kao što je: “Politička moć dolazi iz puščanih cijevi.” Time se mogao opravdavati nasilni prosvjed na ulicama metropole. Ono što se dogodilo u Kini, moglo se dogoditi i tijekom revolucionarnog svibnja 1968. u Parizu. Ideja socijalizma, besklasnog društva, pretapa se u pobunu studenata. Ona je anarhistička, internacionalistička – i često kineska. No ne uvijek.

Jer studentski pokret se raspao – uostalom, kao što je kod ljevice uvijek slučaj – već na početku: postojali su i oni vjerni Moskvi. Trockisti 4. Internacionale. Bili su tu i vjerni komunisti koji su svoj ideal vidjeli ostvaren u Albaniji kod Envera Hoxhe ili u Sjevernoj Koreji kod Kima Il Sunga. Drugi su pak slijedili europske komuniste u Italiji pod vodstvom Enrica Berlinguera. I skoro svi su tražili ideološku podršku u zapisima filozofa: predstavnika Frankfurtske škole kao što su Theodor Adorno i Max Horkheimer, američkih marksista poput Herberta Marcusea ili filozofa slobode, koji se kasno okrenuo ljevici i koji je spas pokušao naći na skoro svim komunističkim stranputicama svog vremena – kod Jean-Paula Sartrea. On je svojim tekstovima toliko fascinirao da su mnogi tada govorili: bolje je sa Sartreom ne biti u pravu, nego s Raymondom Aronom u pravu. Bila je to kobna pogreška.

Kulturna revolucija je dugo godina bila pojam za pobunjene studente na Zapadu. Oni su htjeli prevladati kapitalizam i parlamentarnu demokraciju. Oni su gledali prema Kini, prema Mao Ce-tungu: arhitektu jednog – kako su vjerovali – novog, ravnopravnijeg i boljeg svijeta. I ignorirali su neizmjernu patnju koju je prouzročila Kulturna revolucija. Za mnoge je Mao sve do svoje smrti ostao zvijezda vodilja. Pa i kao suprotnost turobnosti Sovjetskog Saveza. Kineski socijalizam je bio zavodljiv – zbog Maoa, zbog Kulturne revolucije. No stvarna kineska revolucija s Dengom Šaopingom, Maovim nasljednikom, ljevicu nikada nije zanimala. Samo je bivši njemački kancelar Helmut Schmidt bio njome fasciniran – ali on nije bio ljevičar takve, studentske vrste.

You may also like

0 comments