Ljeto glasi za politički dosadan dio godine, simpatično se naziva sezona kiselih krastavaca. Ovoga ljeta krastavci su se pretvorili u prave paprene čili-papričice. Hrvatsku drmaju nikad gori odnosi sa susjedima, a u europskim razmjerima traje svojevrsna invazija izbjeglica iz Afrike i Bliskoga istoka. A ni vrijeme baš nije nešto dobro, ili je pakleno vruće, ili kiša zahladi.

Hrvatska vanjska politika zakazala je kao rijetko kada. Po svemu sudeći, da se Slovenija nije odlučila bratimiti s Rusijom, nikad se ne bi doznalo što su radili sad već bivši predstavnici slovenske države pred arbitražom. Da u srpskim medijima nisu izišli transkripti slovenskog diplomatskog čavrljanja, Hrvatska bi jednostavno izgubila dio svoga mora. Što će na kraju biti s time, teško je reći. Najveći udarac Hrvatskoj je čuveni sporazum Drnovšek-Račan koji je parafiran, dakle predstavnik hrvatske države, tadašnji premijer Račan, pristao je na što je pristao. I tu nema natrag, ali to je priča za neka buduća vremena.

Ono što upada u oči je da Slovenija se prijeti Hrvatskoj s međunarodnom izolacijom zbog slovenske spačke, a da sama pritom ruši europsku vanjsku politiku izigravajući eurosankcije spram Rusije i ulazivši pod ruski kišobran, slično kao Srbija. U tome svjetlu, možemo gledati i slovensko povlačenje s mimohoda povodom 20 godina Oluje. Sam mimohod je još dokaz promašenosti vanjske politike dvojca Milanović-Pusić. Ako treba biti mimohoda hrvatskih snaga (a u ovakva grozna gospodarska vremena, ne bi trebalo biti), onda isti bi morao biti u Bihaću s oružanim snagama Bosne i Hercegovine, a ne u Zagrebu. Oluja je spasila Bihać od sudbine Srebrenice.

Na europskoj razini, invazija emigranata se nastavlja. Makedonija i Srbija odlučili su propuštati emigrante kroz svoj teritorij, a Mađari grade zid. Emigranti na terenu pak izjavljuju da ih Mađarska uopće ne zanima, nego da svi idu za Njemačku ili Englesku. U Italiji čak u najbogatijim četvrtima tuku policiju koja pokušava naseliti emigrante. Europa je ujedinjenja u činjenici da nitko zapravo ne želi emigrante, jer nitko zaista ne zna što bi s njima. Posla nema ni za lokalce, a kamoli za potencijalne spavače ISIS-a.

Engleska politologija zločesto primjećuje da ne postoji europski narod, pa je tako euro-birokracija primjer institucije bez ikakve demokratske legitimacije. Europska komisija podupire Sloveniju u sporu s Hrvatskom, a i redovno napada Mađarsku.

Na kraju, postavimo si pitanje, možemo li zamisliti da skupo plaćeni članovi briselske birokracije primaju emigrante u svoju kuću ili u svoju četvrt ili da prepuštaju dio svoga vrata nekome bez naknade? Zajednička europska vanjska politika daleko je od realnosti. Kao i postojanje jednoga europskoga naroda.

*Autor je Mislav Miholek, magistar teologije. Stavovi izneseni u komentaru ne moraju odgovarati stavovima uredništva