Analiza: Krugmanove preporuke vode u ekonomski kaos!

U svom novom stupcu u The New York Timesu Paul Krugman se nije mogao kontrolirati. Dva su zla, kaže Krugman, koja svijet sprječava u većoj državnoj potrošnji. Paul Ryan, na čelu Republikanske stranke SAD-a, i Njemačka ekonomska politika.

Njegova kritika njemačkih mjera štednje prilično je sumnjiva obzirom na to da je ta zemlja godinu završila sa suficitom od 1.2 posto BDP-a, a europske zemlje imaju male proračunske deficite. Pogotovo je njegova kritika sumnjiva ukoliko usporedimo Britaniju, Irsku ili Španjolsku, zemlje koje su značajno smanjile proračunske deficite, sa Grčkom ili Portugalom. Čak su i skandinavske zemlje, koje Krugman toliko voli deklarirale male deficite ili u slučaju Norveške suficit od 5.7 posto.

Takvim uspoređivanjem uvidjet ćemo kako postoji jaka korelacija između gospodarskog rasta i niskog deficita. Kad bismo bili smjeliji dodali bismo, poput Philippa Bagusa, kako je javna štednja nužan preduvjet za procvat privatnog standarda i brzi oporavak države.

S druge strane, Krugman smatra kako je sve to načinjeno kako bi se prikrilo pravo stanje stvari. Ponuda novca je porasla za 4.8 posto, cijene nekretnina su skočile, indeksi dionica u pet godina su skočili gotovo 35 posto.

Nejasno je zbog čega se Njemačka smatra odgovornom, naime ona je prilagodila svoje gospodarstvo štednji još 1990. godine i godinama nakon, kada su smanjeni troškovi rada, njene tvrtke su ekspanzivno uložile u zemljama s jeftinijom radnom snagom, čime je postala konkurentnija u usporedbi sa zemljama koje su trošak rada povećavale. Plan Agenda 2010. iz 2003. godine smanjio je poreze, naknade za nezaposlene i mirovine, što je, uzgred proveo SPD, te nakon toga morao odstupiti.

Philipp Bagus u knjizi Tragedija eura napominje kako se to mora dogoditi i na periferiji Europe, Grčku navodi kao dobar primjer. Problem EU-a, piše Bagus, nije štednja nego prevelika potrošnja, te se ovdje Njemačka pojavljuje kao savjest, jer se većina novostvorenog novca pojavljuje na periferiji EU, posebno pod utjecajem Francuske središnje banke. Rješenje za EU je manje države, a više slobode na tržištu. Zemlje Europe bi trebale provesti što širu privatizaciju, deregulaciju i smanjenje poreza (tu je prostor za kritiku njemačke politike koja od Grčke traži veće poreze) i time se osloboditi od utjecaja središnjih bankara koji promiču inflaciju i javnu potrošnju.

To vrijedi i za Njemačku kojoj ne pomaže niti milijun izbjeglica koje koštaju oko tisuću eura javne potrošnje, za što je odgovorna Angela Merkel. Ne pomažu niti pozivi ekonomske ljevice za smanjenjem dobi za odlazak u mirovinu, zato što je mirovinski sustav prenapregnut. Čak štoviše, ekonomska bi računica, prema Institutu za ekonomska istraživanja iz Koelna, zahtijevala povećanje granice za odlazak u mirovinu sa 67 na 73 godine.

Dakle, za razliku od Krugmana koji zagovara više javne potrošnje i agresivniju monetarnu politiku, Europi je potrebno upravo suprotno, zato što bi mogla završiti u ekonomskom kaosu.

Odnos štednje i napretka

Tekst je nastao temeljem analize Kai Weiss, objavljene na portalu Mises Instituta. 

You may also like

0 comments