Kršćanski nije ostati kod kuće, kršćanstvo je pitanje izbora, izađite na biralište

Demokratski izbori sasvim su sigurni jedno od najvećih dostignuća naše europske civilizacije. Američki predsjednik John F. Kennedy 26. lipnja 1963. u Berlinu održao je svoj čuveni govor. Rekao je među ostalim da: “Sloboda ima puno poteškoća i demokracija nije savršena, ali mi nikad nismo trebali graditi zid kako bi smo zadržali svoje građane, kako bi smo ih spriječili da pobjegnu.”

Apsolutne monarhije, razni oblici lijevih i desnih totalitarizama, teokratske vlasti svih oblika ne vole izbore. Izbori se mnogima čine nepotrebnim, mnogi ih izbjegavaju, mnogi se u Hrvatskoj plaču za komunističkom diktaturom kada su bili lijepi, mladi i neslobodni, dok drugi zazivaju razdoblje njemačke okupacije za vrijeme koje je život bio jeftin.

Problem nekima u Hrvatskoj s izborima je u tome što donose određenu dozu odgovornosti. Jugoslavenska diktatura je značajno većini stanovništva bila draga jer su fino bili uljuljuškani u svoj malograđanski život u kojem je vrhunac bilo prihvaćenje dogme da je Jugoslavija vrhunac života jer se eto bolje živi nego u ostatku istočnog lagera. Dogma je isto glasila da je Juga vrhunac slobode, ali primjerice disidenti su bili glasniji, jači i mnogobrojniji u Poljskoj, seksualne slobode su bile više u Istočnoj Njemačkoj, dok je Čehoslovačka šišala Jugoslaviju po kulturi.

Najveći dokaz te nazovi slobode je bila mogućnost krađe vlastitih firmi, gradnja vikendica na tuđi račun, dizanje kredita koje je jela inflacija, vožnja prepravljenog Fiata iz Kragujevca, te činjenica da se moglo kupovat zapadno smeće u Trstu i Grazu. Ali kada je zagustilo kao primjerice 1972. i kada su intelektualce vozili u Lepoglavu i Gradišku, onda su slobodari iz Hrvatske šutili, s glavnim izgovorom u obliku traume koja se zvala “Kolona”, a 1990. je dobilo naziv “Bleiburg”. Doduše, trebalo je preživjeti, trebalo je prosperirati i situacija je bila drugačija i zapravo nemam namjeru osuđivati ikoga.

Ali, u ovome suvremenom dobu nema više Tita, nema više narodne milicije, nema više KOS-a i JNA. Malo su karte drugačije podijeljene. Iako nismo baš u najfunkcionalnijem društvu, dio smo Zapada kao članica Europske unije. Jedan od glavnih talijanskih filozofa Gianni Vattimo u svojoj knjizi “Credere di credere”, u kojoj se bavi suodnosom kršćanstva i nihilizma, te općenito europske kulture i kršćanstva, tvrdi da: ” … povijest kršćanske religije nije samo sastavni dio nego i svojevrsna linija vodilja kršćanskog Zapada.” To zasigurno se vidi i u procesu političkoga biranja.

Naime, kršćanstvo je pitanje izbora. Kršćanin nije i ne može biti neutralan. Kršćanin se uvijek iznova mora opredijeliti za Boga i za dobro. Ovo nije besjeda, pa nemam namjeru ići u etičke visine. Ali, jednom u četiri godine, zadaća svakoga građana je da ode na izbore i da zaokruži onoga za kojega misli da je najbolji za ovu zemlju. Ta blagodat je sigurno jedna od najvećih pogodnosti života u na kršćanskom Zapadu. Tko ne glasa, ruši samu bit naše civilizacije.

*Autor je Mislav Miholek, magistar evangeličke teologije i doktorand prava

You may also like