Kristijan Krkač: Privatno duboko religiozan čovjek poštuje znanost koja mu olakšava život

O religiji i znanosti, o nebeskim i zvjezdanim stvarima ljudi malo znaju. Još manje imaju iskustvo koje nadilazi praksu redovite molitve i školski eksperiment s površinskom napetošću, sasvim svejedno.

Izbjegavanje licemjerja u toj je situaciji prigodno; sad na način znanstvenog falibilizma ili vjerske poniznosti, potpuno svejedno. Ne primjećuje ga se u tekstovima tijekom trećeg vala rasprava o novoj vladi (prvi je bio „sklepan“ oko Crnoje, drugi „kumuliran“ oko Hasanbegovića, a treći se „roji“ oko Šustara), bilo da su za ili protiv. Svejedno. Primjećujem gordost i kognitivno neuredan ponos (Hume o „prideu“) u neskladu s količinom znanja i stupnjem razumijevanja („Verstehen“) i uvida (“Einblick“). Neukim novinarima i svadljivim teolozima i znanstvenicima to je oprostivo, ali ne i razumnim članovima elite.

Primjerice kolegi koji temeljem prikaza jedne knjige, inače izvrsnog filozofa („Pogled niotkuda“), izvodi zaključak (koji ne slijedi) da bi se „katolici u Hrvatskoj trebali zapitati hoće li i ubuduće tolerirati da im djeca u školama uče darvinističko objašnjenje nastanka života“. Prvo, koje je to drugo „objašnjenje“ nastanka čovjeka? Priče o stvaranju u svetim spisima nisu opisi fenomena, a još manje „objašnjenja“. One su oblici utjehe u trenucima velikih ugroza i gubitaka, kao što iskaz „Ako se to dogodi, to je volja Božja“ nije izraz vjerovanja-u ili opravdanja providnosti ili fatalizma, nego opis oblika života, jer se prevodi u praksu „Ako se to dogodi, neću se žaliti“ (smrdljivi Wittgenstein).

Drugo, što znači „hoće li tolerirati“? Kako bi to vjernici mogli praktično spriječiti poduku znanosti u školama? Svjetlosnim mačevima u obliku križeva? Kako god bilo, logički vrlo morbidan tekst. Na koncu sve je to, kako i stoji u opisanoj situaciji neukosti, gordosti, potjere za čitanošću, zaradom i profesionalnim grijesima urednika, započelo elementarnim neznanjem. Poistovjetiti logičku analizu argumenta u tekstu znanstvenika, filozofa i teologa, igrom slučaja isusovca, s nekritičkim zagovaranjem konkluzivnosti tog argumenta; poistovjetiti to zagovaranje s političkim pokretom (kreacionizam) i poistovjetiti religijsko opredjeljenje ministra znanosti s njegovim stručnim kvalifikacijama za obavljanje posla ministra toliko je pogrešno jer je neopravdano, toliko je nestručno jer je neprofesionalno i toliko je iracionalno jer je ideološko da ledi krv u žilama zdravog razuma.

Privatno duboko religiozan čovjek koji znanost uvažava barem u mjeri u kojoj joj ima zahvaliti lagodnost osobne tehničke svakodnevice, u trenucima brige (Heidegger o „Sorge“) smije, a možda i treba, zajedno s velikim autorom djela „Traité du triangle arithmétique“ čije prezime i danas rabimo kao naziv mjerne jedinice za tlak u SI sustavu, pomisliti: „Vječna tišina ovih beskonačnih prostora me užasava“. Ili kako bi to rekao briljantni Paul Karl Feyerabend „Farewell to Reason“.

Autor teksta je Kristijan Krkač, čovjek ugledne akademske karijere koji u ovom tekstu nastupa kao kolumnist amater. 

You may also like

0 comments