98
[vc_row][vc_column width=”1/3″]I. Negdje sam nedavno pročitala kako se danas mnoge loše odluke donose upravo iz nedostatka vremena za donošenje istih, a kojeg uvelike diktira brzina funkcioniranja u digitalnom društvu.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Velikim decision makerima ostavljeno je ponekad svega par sati ili minuta za temu koju je u normalnim okolnostima potrebno procesuirati danima ili možda i mjesecima. Zbog ovog se, navodno, gube milijuni. Sjetimo se kako nam iz današnje perspektive izgledaju neke od odluka koje smo donosili prije i koliko bismo se kvalitetnije izjasnili da smo imali vremena promisliti o tom što ćemo napraviti (ili reći).[/vc_column][/vc_row]
Piše: Ivana Zlatarić
II. Ako nitko više nema vremena za promišljanje samih odluka, što je tek sa promišljanjem načina na koji ćemo ih implementirati? Npr. govor koji pritom koristimo. Postali smo jako nepristojni. U maniri nemam vremena pa ću odgovoriti s dvije riječi na nešto što zahtijeva elaborat. Pogledamo li diskurs u digitalnoj sferi naići ćemo na klasične bullye i mnogo toga sličnoga što je samo po sebi odgojni problem, no ne govorim o tome, govorim o onom dijelu pučanstva koje se predstavlja intelektualnim, obrazovanim, o onima koji bi na neki način mogli i trebali biti uzor drugima. Općepoznato je da si ljudi svašta dopuste u situacijama kad znaju da za to neće snositi odgovornost tj. kad ih jednostavno nije briga. Bilo je možda u počecima digitalne komunikacije i zabavno razdvojiti identitet pa si povremeno dopuštati nesmetano izražavanje mišljenja no danas je problem mnogo veći kad nam digitalna komunikacija ulazi u postotku od barem 60% u svakodnevicu i kad takav identitet predstavlja za nas standard, a ne više izdvojeni entitet. Pesimistično ću ovo okarakterizirati i reći da je situacija iz dana u dan sve gora. Od komunikacije u službenim mailovima do one na društvenim mrežama. Vjerojatno ništa nije više iritantno nego dobiti toliko krnji i autistični mail upit kao što je: „Možeš li napraviti to i to, hvala.“ – Zašto zahvaljujemo prije nego je osoba uopće odgovorila može li i hoće li to nešto učiniti, nije mi nikad bilo jasno. To treba razlikovati od relativno kulturnog „zahvaljujem unaprijed“ gdje smo sugovorniku zahvalni bez obzira na ishod odgovora. U ovom bezličnom „hvala“ vidi se samo egoizam dotičnog pošiljatelja koji je toliko samouvjeren da ćete postupiti kako on kaže da ni ne vidi mogućnost druge opcije.
III. Neprestana dostupnost druga je kletva digitalnog doba, uz nedostatak vremena. Činjenica da imamo pametne telefone i Internet ne čini nas super ljudima koji baš u svakom trenu čitaju sve mailove i poruke, a ako ih i čitaju, sigurno se ne mogu uvijek upustiti u odgovaranje na njih, kako se često očekuje. U jednom i drugom slučaju, čini mi se, radi se o istom problemu, a to je preveliko mišljenje o vlastitoj grandioznosti. Bilo da druge u komunikaciji tretiramo kao nebitne pri ostvarenju naših zadataka ili ne poštujemo njihovo vrijeme i zauzetost, izvor je uvijek jednak. Zaključila bih samo: ako nemate vremena za razgovor, nemojte ga niti započinjati jer ni drugi nemaju vremena čitati vaše misli, piše Ivana Zlaterić na svome blogu.