Kongres KP Sjeverne Koreje: Grandiozan u izolaciji

Sjeverna Koreja je sazvala sedmi Nacionalni Kongres korejske Radničke partije u Pyongyangu, to je prvo takvo okupljanje u proteklih 36 godina. Za razliku od prošlog okupljanja 1980.godine (kada su svjetski lideri došli zbog pompe i formalnosti), nazočnost će namjerno biti ograničena na vladajuće elite Sjeverne Koreje. Primarni cilj će biti brižljivo očuvati vodstvo Kim Jong Una nad sjevernokorejskim sistemom, promovirati i unaprijediti mlađe generacije lojalnih podređenih članova i priopćiti kako će budućnost biti bolja.

Kim je treći član, treća generacija obitelji Kim koji vlada apsolutnom moći nad sjevernom polovicom korejskog poluotoka od osnutka režima 1948.godine. On mora pokušati uvjeriti elite i građane Sjeverne Koreje da neće biti posljednji. Opstanak na vlasti preko gotovo 70 godina vanjskom svijetu je teško shvatiti. Obitelj Kim oslonila se na lukavstvo, manipulaciju, povijesnu mitologiju, nadzor i nezamislivu represiju da bi održala neprijateljski sustav koji je ujedno i dinastički i totalitarni. Cijena koju je platio sjevernokorejski narod bila je strašna. Građani su pretrpjeli međunarodnu izolaciju, ekonomsku oskudicu i bezuvjetnu podređenost grandioznosti vodstva, iskrivljenim vizijama, uključujući razinu militarizacije koja je bez premca u svijetu.

Još gore, Sjeverna Koreja sada je država naoružana nuklearnim oružjem. Ona je jedina država koja se ikada povukla iz Ugovora o neširenju nukleranog oružja, i testirala nuklearna oružja u četiri navrata, jedina država na svijetu koja je poduzimala nuklearna testiranja u 21.stoljeću. Sredinom ožujka, Kim Jong Un se obvezao da će Sjeverna Koreja provesti peto testiranje u bliskoj budućnosti, za koji mnogi smatraju da će biti u sprezi sa partijskim kongresom ovaj tjedan.

Pyongyang također nastavlja razvoj raznih balističkih projektila i angažiran je u naletu nedavnih testova, od kojih su većina bila spektakularni neuspjesi. Svojim građanima govore drugačije, pozivajući ih da slave navodna dostignuća Sjeverne Koreje. Sjeverna Koreja također inzistira kako je sada ravnopravna nuklearna sila sa sposobnostima i mogućnostima ekvivalentnima etabliranim i postojećim nuklearnim silama. Ove tvrdnje ostaju aspiracije i bez činjenične osnove. Pyonyang tvrdi kako je njihov najnoviji nuklearni test (proveden početnom siječnja) bio potpuno uspješan test termonukleanog oružja i kako posjeduju minijaturne bojeve glave koje se mogu koristiti i na projektilima lansiranim iz mora i onima sa kopna.
Sjeverna Koreja nastavlja sa kolebljivim, inkrementalnim napretkom u svojim programima, ali malo stručnjaka ovim tvrdnjama daje vjerodostojnost. Nitko, međutim, ne sumnja u odlučnost režima da ustraje sa ovim programima, bez obzira na ekonomske i sistemske posljedice.

Kumulativni rezultati militarizacije Sjeverne Koreje su izvanredni. Građanima Sjeverne Koreje desetljećima su govorili kako opstanak u neprijateljski raspoloženom svijetu zahtijeva traženje i istraživanje naprednih oružja za odvraćanje nuklearnog napada od strane SAD-a. Također tvrde da je njihova ekonomska zaostalost objašnjena predatorskim nacrtima SAD-a i njihovih “sila sljedbenika,” što Sjevernoj Koreji ne ostavlja nikakvu alternative osim da krenu sa razvojem vlastitih programa naoružanja.

Kumulativni rezultati militarizacije Sjeverne Koreje su izvanredni. Do ranih 1970-ih, BDP Sjevera premašio je BDP Republike Koreje, onda u ranim fazama ekonomskom razvoja. Južna Koreja sada je 12. ili 13. najveća ekonomija na svijetu (zavisi kako se mjeri), a njen BDP je otprilike 35 puta veći od njenog osiromašenog sjevernog susjeda.

Kim Jong Un je preuzeo vlast nakon smrti njegovog oca u prosincu 2011.godine. Godine 2013., iznio je svoju byung-jin politiku koja se zasniva na tvrdnji kako bi Sjeverna Koreja mogla ostvariti simultani uspjeh u nuklearnom naoružanju i u ekonomskom napretku.

Malo ih izvan Sjeverne Koreje misli da je ovo moguće. Štoviše, sve oštrije sankcije nametnute Sj. Koreji od strane Vijeća sigurnosti UN-a nastoje pokazati Pyongyangu da ne može očekivati da će postići i ostvariti ekonomsku modernizaciju i razvoj nuklearnog oružja istovremeno, niti da će vanjski svijet prihvatiti sjevernokorejske zahtjeve za legitimnu nuklearnu silu.

Iako kao tinejdžer nekoliko godina obrazovan u privatnom internatu u Švicarskoj, nema ništa svjetsko u Kim Jong Unu. Nije putovao u inozemnstvo od uspona na vlast i nije poznato da se susreo sa ijednim stranim šefom države. Nije jasno da li uopće traži i želi takve prilike, osim pod uvjetima koji drugi smatraju neprihvatljivima. Ako ništa drugo, širenje informacijske tehnologije i internacionalizacija vrlo vjerojatno bi predstavljali veću prijetnju opstanku Kimova režima nego vojne prijetnje i maligni planovi usmjerene protiv istog.

Za Kim je neposrednije i bitnije da na vlasti instalira mlađe generacije lidera koji su mu lojalni i koji imaju potrebne vještine da nekako unaprijede opasne i nesigurne ekonomske okolnosti u Sj. Koreji. Ali Kim ( kao i njegov otac i djed prije njega) i dalje inzistira na tome kako Sjeverna Koreja neće slijediti ničiji put osim svog vlastitog, piše Brookings.

Je li ovo vjerodostojno, čak i građanima same Sj.Koreje, rastućem broju onih koji sada posjeduju barem rudimentarno znanje o vanjskom svijetu i svijesni su njihove akutne zaostalosti? Kim Jong Un, koji se najčešće čini nestrpljiv i nagao, mora nekako uvjeriti ostale da postoji izlaz. Ali što ako ni Kim niti njegovi podređeni ne vide izlaz iz datih okolnosti. Da li on uopće razumije sa kakvim se bolnim izborima Sj.Koreja suočava?

Postoje li drugi u vodstvu koji su spremni da mu prenesu ove realnosti, izloženi riziku za vlastitu dobrobit a možda čak i vlastite živote. Nevjerojatnim se čini da će ikakva takva sumnja biti priopćena na kongresu Partije, ali se čini jednako tako nevjerojatnim da neki od prisutnih nisu razmatrali ove mogućnosti.

Preveo: Ivan Kešina

You may also like