Konačno rješenje nije rješenje imigrantske krize!

Papir trpi sve, ali na internetu se lako nađu i još gore stvari: jedan portugalski sveučilišni profesor na svom blogu već godinama širi najodvratnije rasističke izjave, a skandal je izbio gotovo slučajno, donosi DW.de.

Od bloga jednog sveučilišnog profesora bi se možda mogla očekivati neka razina komunikacije, ali blog profesora ekonomije sveučilišta Porto Pedra Cosme Vieira odaje sasvim drugu sliku. Neumorno širi svoje “mišljenje” o svim problemima, makar su te njegove izjave ne samo daleko s onu stranu kaznenog zakona, nego i svakog dobrog ukusa. Tako za izbjegličke brodove u Mediteranu bi, prema njegovim riječima, bilo najbolje da ih potope ratni brodovi, a oni koji i prežive bi trebalo “ustrijeliti jednog po jednog”. Tako bi možda bilo pobijeno na početku 5.000 ljudi, piše on, ali nakon toga se više nitko ne bi usudio krenuti prema Europi, poručuje neukusno taj portugalski sveučilišni profesor. Već godinama taj profesor nekažnjeno širi rasističke izjave o, kako piše, “crnčugama”, a nema mnogo bolje mišljenje niti o umirovljenicima: i njih bi “najbolje bilo pobiti” da prestanu opterećivati blagajnu socijalne skrbi, a uvjeren je i da bi društvo lako prihvatilo “nužni pokolj” kronično bolesnih poput oboljelih od AIDS-a.

Skandal je izbio zapravo tek kad je jedan konzervativan zastupnik vladajuće stranke PSD citirao blog tog profesora kada je argumentirao stroge mjere štednje portugalske vlade. Naravno, odabrao je nešto civiliziraniji odlomak profesorovog bloga, ali to je navelo političare oporbe da pročitaju što to tamo doista piše. Nakon toga više nikome ne pada na pamet citirati Vieiru, a i sveučilište u Portu sad ima problema kakve to profesore ima u svojim redovima. “Ono što je najčudnije jest da je toliko dugo potrajalo dok je bilo nekih posljedica na izjave tog profesora”, žali se sociolog João Teiheira Lopes. Zapravo je i on sveučilišni profesor istog sveučilišta i nije mu jasno da je prošlo punih pet godina i nebrojeno neukusnih komentara dok se nije uzbudila javnost. Na internetu je bilo i odgovora na njegove izjave, ali ih se smatralo uglavnom tek skurilnim ili ekscentričnim – nikad i skandaloznim i kriminalnim. “Na određen način su mu čitatelji tog bloga opraštali te izjave ili su i sami bili istog mišljenja. Nije bilo nikakvih reakcija i to je ono što me zabrinjava.” Rektor i vijeće sveučilišta u Portu su očito potpuno iznenađeni reakcijama koje je izazvao blog jednog njihovog profesora i vjerojatno se nisu nikad niti potrudili pročitati što on to tamo piše. Tako je tek objavljeno nevješto priopćenje kako su napisi na tom blogu tek privatno mišljenje profesora Vieire. Oni naravno da ne odražavaju mišljenje tog učilišta, poručeno je, i etičko vijeće sveučilišta je zaduženo da se pozabavi tim slučajem.

Za profesora sociologije Lopesa je već i priopćenje njegovog sveučilišta skandal: “Trebalo se odmah povesti disciplinski postupak i posve se jasno ograditi od rasističkih postupaka i izjava.” Jer, konačno, što ako tom profesoru na ispit dođe netko tko je, prema njegovom mišljenju, “krive” rase, nacije, vjere ili spola? Usprkos svim kritikama, sam Pedro Cosme Vieira ne želi davati izjave novinarima, ali niti ne smatra kako je za bilo što kriv. Na svom blogu se pomalo čudi iznenadnoj “popularnosti”, a objašnjava kako poseže za drastičnim primjerima jer su njegovi čitatelji “slabije obrazovani”. Kao krunu svega zbog čega se optužuje, piše “da, ja sam rasist” i daje ne osobito inteligentno obrazloženje tog stava: on smatra kako je “rasizam druga strana inteligencije.” Na sreću, za razliku od vijeća sveučilišta, državno odvjetništvo nema sluha za takva “mišljenja”, pa makar to bio i sveučilišni profesor. U međuvremenu je i službeno pokrenut postupak protiv Vieire zbog širenja mržnje među narodima i poziva na krivično djelo.

Bernd Riegert se nada da on neće biti proveden u djelo. Čini se da je Europska unija odlučna u namjeri provođenja svog avanturističkog plana, vojne akcije protiv krijumčara izbjeglica u Libiji. Na zasjedanju NATO-a u turskoj Antalyji, povjerenica EU-a za vanjsku politiku Federica Mogherini objasnila je djelomice začuđenim šefovima diplomacije kako planira pucati topovima na krijumčare. Ukoliko Ujedinjeni narodi (UN) i libijske vlasti odobre taj plan, EU bi već u lipnju trebao početi formirati flotu koja bi potapala brodove krijumčara u libijskim teritorijalnim vodama ili bi ih locirali i uništavali već na libijskom tlu. Bivša talijanska ministrica vanjskih poslova koja je sada odgovorna za vanjsku politiku Unije našla se pod žestokim pritiskom Rima. Italija želi konačno nešto poduzeti protiv dolaska izbjegličkih brodica u tu zemlju. Mogherini ovaj projekt realizira ciljano i, za europske standarde, nevjerojatnom brzinom. Nakon velike izbjegličke katastrofe s preko 800 mrtvih u travnju, šefovi država i vlada EU-a dali su joj “nalog” da ispita mogućnosti provođenja djelotvorne vojne akcije u Sredozemnom moru. Zapravo nije bila namjera da sve ide tako brzo i radikalno, barem to nije bila namjera njemačke vlade. Ona sada iza kulisa pokušava malo “zakočiti” akciju. I za to ima dobre razloge.

Brojna su pitanja otvorena. Tko bi trebao odlučiti što je krijumčarski brod, a što ne? Hoće li se moći doista uhvatiti glavne organizatore ili barem njihove pomoćnike? I kako će se organizirati njihovo pravno gonjenje? Zar ne postoji opasnost da stradaju i nedužni ljudi ukoliko trupe EU-a krijumčare napadnu čak i na libijskom tlu? Kako će se EU zaštiti od mogućih protunapada? Krijumčari koji zarađuju milijarde, kako se sumnja, ipak tijesno surađuju sa svim mogućim (teško) naoružanim paravojnim postrojbama. Nije to akcija kao protiv pirata na moru kod Somalije, gdje su brodovi misije Atlanta neusporedivo jači od svojih protivnika. I najvažnije pitanje: može li oružana akcija doista riješiti izbjegličku dramu? Odgovor je jasan: NE. Ljudi koji više ne bi mogli bježati preko mora na duži bi rok “zaglavili” u Libiji i to u bijednim uvjetima života. Nakon nekog vremena bi migranti i krijumčari našli nove rute. Preko Turske? Tunisa? EU prije svega mora riješiti svoj unutarnji konflikt oko prihvata izbjeglica i migranata po kvotama. Oko toga tek predstoje sukobi. Neke države apsurdnu vojnu akciju “vežu” s diskusijom oko kvota pod motom: Mi ćemo pristati na napade na krijumčare samo ako se izbjeglice pravednije raspodijeli. Brodolomci kao taoci političkog cjenkanja? To je čisti cinizam.

Naravno da je važno suprotstaviti se kriminalnim bandama krijumčara, to se mora. Ali njihov poslovni model neće se raspasti ako im se potopi brodove, već samo onda kada odlazak u Europu bude moguć i na legalan način. Tada neće biti potrebe za krijumčarskim uslugama. Osim toga je već često proklamirana suradnja sa zemljama podrijetla izbjeglica još uvijek tek mrtvo slovo na papiru. Uzroci bijega još nisu uklonjeni. Velika Britanija, Mađarska, Slovačka i druge zemlje izričito odbijaju prihvatiti više migranata. Bit će teško postići nužni zaokret u politici prema izbjeglicama. Ako EU sada karte polaže na brodske topove, onda to ide u prilog tvrdolinijašima. Njima bi ionako najdraža bila potpuna “izolacija” Europe po australskom modelu. Čak i ako Ujedinjeni narodi, dakle i Rusija i Kina, u Vijeću sigurnosti podrže misiju EU-a, onda je još uvijek potrebno i zeleno svjetlo libijskih vlasti. To bi mogla biti najteža prepreka za ratoborne planove Federice Mogherini. U toj kaotičnoj državi ne postoje vlada i strukture vlasti po zapadnom uzoru. Uzgred, Libija se barem djelomice našla u sadašnjem stanju i zbog vojne akcije (s dobrim namjerama) NATO-a u građanskom ratu. Nova vojna akcija EU-a neće doprinijeti stabilizaciji te zemlje. Zbog posve neizvjesnih posljedica za izbjeglice i za zemlju Libiju, EU bi ju radije trebao zaboraviti.

0 comments