Komentar Gorana Raguža: Erdogan je izgubio izbore, ali ne planira izgubiti niti gram moći

Turska je odavno na prekretnici. Traje to od ulaska u NATO, kada se pravilno procijenjuje njena važnost na Južnom krilu i kada se u nju upumpava golemi američki novac u pretvaranje jedne 98% agrarne zemlje u industrijsku silu, naoružanu do zuba za potencijalni sukob sa SSSRom. Ukratko, doktrina obrane NATOa je počivala na tome da treba taktičkim oružjem izdržati sovjetski tenkovski juriš, makar desetak dana, osigurati tzv. Atlantski SLOC – strategic line of comunication – za dotur pojačanja i kontraudar Turske na jug SSSRa! Stvara se najjača i maestralno obučena kopnena vojska, koja sa pripadajućim zrakoplovstvom, postaje zaista odvračajući čimbenik hladnog rata. Možda i ključni.

No sa takvom vojskom, usput naslonjenoj na nešto zvano “Kemalizam”, nedefinirano osim zajedničkih floskula o tzv. sekularnoj državi, Turska postaje i žrtva tumačenja tko je tu stvarni Ataturkov nasljednik i što je sve tu naslijedjeno. Tu i tamo, državni udar rješava svako zastranjivanje ili makar ono što je tekući načelnik glavnog stožera držao pod tim. Reda se koja godina terora, ravnopravno i prema ljevici i prema desnici, što ih je ponekada znalo i ujediniti, mada su se do pojave Erdogana, čvrsto držali mantre “Kemalizma” kojom su makar ublažavali efekte čizme i bajuneta. Po istrajnosti balansiranja, ostaće upamćeni rahm. Eçevit i Demirel.

Paralelno sa njima dvojicom, u tišini, osim povremenih glasnijih ispada kojeg nervoznijeg imama, nastaje jedan pokret koji pored vjerskog, dobija i moćan politički profil koji se polujavno već, odriče “Kemalizma” kao primarno antiturskog, pa tek onda i antiislamskog karaktera države. Fethullah Gulen! Vrijeme će ocijeniti ovog imama i propovjednika, osobito njegovu ulogu u razvoju moderne Turske, zahvaljujući vjeri koju tumači na način na koji su Kalvinisti tumačili kršćanstvo i etablirali i kapitalizam i liberalnu demokraciju. Njegovo Hanafi tumačenja Islama, Nursijevo naslijedje i insistiranje na obrazovanju svojih sljedbenika, od njega stvara neku vrstu kulta Druge Turske. Te u početku stožer oko kojega se okupljaju svi antikemalisti. Ukratko, glavni Gulenov “proizvod” postaje Recep Tayyip Erdogan!

Strijelovit uspon, stranke osobito, koju vodeći kao uspješan gradonačelnik jednog od najvećih gradova svijeta, Istanbula, postrojava kao vojsku sa točno odredjenim ulogama i mjestima u hijerarhiji. Kada se preimenovao u AKP, da snizi tlak već naoštrenoj vojsci, ulazi jurišom u parlament sa skoro dvotrečinskom većinom, a tu je i uzrok pada, sukob sa Gulenom, koji državu i republiku Tursku, vidi bitno drugačijom od Erdoganove. Naime, Erdogan, okružen i moćnom klikom dvorjana i golemom obitelji, malo po malo, sebe počinje gledati kao vodju ne samo Turske, već i autoritet cijelog Bliskog Istoka cezarističkog tipa, ne razmišljajući mnogo o povijesti tursko – arapskih odnosa i računajući na Islam kao mnogo kohezivniji čimbenik u regionu, nego što on stvarno jeste. Sa propašću akcije u Siriji, sve mu se samo kazalo.

Siriju, uprkos višegodišnjem čak i obiteljskom prijateljstvu sa El Asadovima, ne vidi drugačije nego kao stepenik, ne prema Izraelu, kako svi naivno misle, već prema postrojavanju svoje vojske, tehnički, strateški i taktički uvezane sa tom državom, a time i van kontrole. Svi piloti, osobito za F 16, komandosi i padobranci, te sva vrhunska tehnologija za radare i dronove, ide prvo u Izrael, pa se vraća u Tursku. Sve do neke godine, komandosi provode na školovanju u Negevu, ponekada i tri godine, zajedno sa elitnim Izraelskim trupama i to u tiho. To je uspješno politički razbio, sve sa nadom da će postati arbitar u sukobu, no nije išlo. Pad Mursija u Egiptu, razbija cijelu priču, osobito naivno istrčavanje sa brodom za Gazu, gdje Mosad ima svoje ljude koji od početka iznutra snimaju što će se desiti, tako da je i antiizraelski BBC, na vrat na nos, u dva tjedna morao praviti 2 emisije Panorame! Mir sa Gazom ipak ugovara Al Sissi, a ne Davutoglu, niti ga što tko pita. Sirija završava katastrofom i vojnom i političkom, ISILom za kojeg i ne krije da je zajedno sa Saudijskom Arabijim i satelitima jedini odgovoran, a dobija na samoj granici 2 milijuna izbjeglica, koje se pretvaraju u tempiranu bombu. El Asad se na kraju pokazuje i ne tako loše rješenje. A i novi saveznik mu, Putin, ga održava živog. Poraz za porazom.

Putin i Rusija mu postaju i povrešno procijenjeno, glavni saveznici. Uključivanjem u tzv. “Turski tok”, zabija nož svojoj turskoj braći u ledja od Azerbejdžana do Turkmenistana, koji mu sigurno niti hoće niti mogu oprostiti. Miješanje u sa EU dogovoreni Nabucco, stvaranje ruskog monopola u snabdijevanju, biće i politički i vojno preskupo. Rusija jednostavno, ne može zamineniti USA, a tek cijeli Zapad o kojem ovisi izvoz Turske i njen rast. Sa Putinom i Erdoganovim cezarizmom, to je gotovo. Turska, i to ona gradjanska, odgovara mu pobunom i to u njegovom dvorištu, Istanbulu. Grad mu šokiranom gori, mjeseci se redaju, afera za aferom mu iznosi sina i obitelj na sunce, a arhineprijatelj već, Gulen, servira minu za minom u dvorištu mu. AKP iznutra već nagrizaju frakcije, od kojih Gulova i nije najveća, a predsjedničke izbore dobija samo zato što nema stvarnu opoziciju. Na ovim izborima ima.

Južno od granice, faktički postoji kao država, ima vojsku, teritoriju za koju se krvavo bori sa odličnim Pešmergama i koje samo Oçalan drži na uzdi da nakon jednostrano proglašenog primirja, sve ne bace u vatru kada god to požele. PKK je naučio od bratske IRAe mu, da je politički dobio više na izborima nego što bi ikada Velika Britanija ili Turska, pristale da ustupe pod puškom. U parlamentu u Ankari, sada su 84 vrlo jaka Kurda, a za većinu, Erdoganu treba još 15 poslanika koje ne može mrtav dobiti od ostalih. Kurdi su mu i prirodan izlaz, nije baš dvotrećinska većina, no stabilna i sigurna vlast, svakako. Kurdi dobijaju sve ono što mogu dobiti, uključujući neku vrst autonomije, par ministarstava, popredsjednika vlade, kulturnu i školsku autonomiju i najvažnije od svega, neki predsjednički ukaz o pomilovanju Oçalana. Niko se ne bi bunio. Najmanje Erdogan ili Davutoglu.

*Autor teksta je Goran Raguž, ugledni komentator u nekoliko medija. Stavovi izneseni u tekstu nisu nužno stavovi redakcije.

 

You may also like

0 comments