Izbjeglička kriza, koja je u jednom trenutku nedavno dovela do blokade na granici Hrvatske sa Srbijom, dodatni je razlog zašto bi Slovenija trebala dobiti otvoreni teritorijalni izlaz na otvoreno more i većinu spornog zaljeva, a samo arbitraža može spriječiti pojave “kaosa” na nemirnom Balkanu, tvrdi u utorak ljubljansko “Delo” u komentaru naslovljenom “Ili arbitraža ili kaos”.
Teritorijalni izlaz na otvoreno more je, za razliku od slobodnog prolaza kroz tuđe vode, bitan u ratnim ili kriznim situacijama, što se vidjelo 1991. godine prilikom rata Slovenije za samostalnost protiv bivše JNA, ali i u nedavnoj blokadi hrvatsko-srpske granice u sporu Beograda i Zagreba oko izbjegličke rute, tvrdi komentator Boris Šuligoj. “Slobodan prolaz, koji na moru uživaju brodovi po konvenciji o pravu mora, nije jednakovrijedan teritorijalnom kontaktu. Treba se samo prisjetiti blokade trgovačkih brodova koje su plovile prema Kopru za vrijeme rata 1991. ili nedavne reakcije Hrvatske, kad je bez okolišanja zatvorila svoju granicu sa Srbijom, jer joj na toj granici nešto nije odgovaralo. Slično bi se moglo dogoditi i s pravom slobodne plovidbe”, navodi vodeći slovenski list, te dodaje da arbitražni postupak zato, unatoč protivljenju Hrvatske, treba nastaviti.
Makar sporazum o arbitraži, koji su dvije zemlje sklopile 2009. godine, a kojim je Slovenija uvjetovala svoju potporu ulasku Hrvatske u EU, navodi da arbitražom Sloveniji treba odrediti njen “junction” s otvorenim morem, problem je u interpretaciji tog pojma jer Slovenija ne pristaje na tumačenje da je riječ o poveznici s otvorenim morem, nego o teritorijalnom koridoru koji bi arbitri trebali dodijeliti, u smislu prava mora “zemljopisno prikraćenoj” državi. “Arbitri su vjerojatno svjesni da je granični problem moguće riješiti samo arbitražom, makar jedna strana u sporu za to nije zainteresirana i ne pokazuje za to volju”, navodi Šuligoj, te dodaje da je za Hrvatsku spor o granici sa Slovenijom mjesto gdje je moguće dobivati političke poene, osobito u predizborno vrijeme.
Hrvatska ne bi imala ništa protiv da sadašnje stanje potraje još godinama, za što joj je odlično poslužio arbitražni skandal. No, da se to i nije dogodilo, našla bi drugi razlog da izađe iz arbitraže, navodi list, te ocjenjuje da će se arbitražni postupak nastaviti i rezultirati presudom u slovensku korist, makar je Hrvatska jasno dala do znanja da nastavak arbitraže za nju ne dolazi u obzir, ali se je spremna sa Slovenijom dogovoriti o alternativnom načinu zatvaranja spora.
Pitanje je može li biti uopće biti alternative arbitraži u uvjetima koji vladaju na Balkanu, a ogledaju se i u sadašnjoj izbjegličkoj krizi, retorički se u komentaru pita Šuligoj i odgovara negativno. “Da nema drugog načina osim arbitraže međunarodna je zajednica utvrdila davno, jer Hrvatska i Slovenija pred sklapanje arbitražnog sporazuma nisu uspijevale riješiti problem punih 15 godina. Ako bi arbitri kojim slučajem odlučili da se arbitražni postupak neće nastaviti onda bi oni i međunarodna zajednica trebali reći na koji bi način Hrvatska trebala urediti svoje granice sa susjednim državama. Treba li ih možda riješiti jednostrano i sama? Ili možda nekome kaos na nemirnom Balkanu i odgovara mnogo više od reda?”, završava komentar “Dela” od utorka.
Skoro dvije tisuće talijanskih “esula” i njihovih pravnih nasljednika ove je godine pred slovenskim sudovima uspjelo dobiti odštete za napuštenu imovinu koje se kreću i do 16.000 eura, navode u utorak slovenski mediji. Riječ je uglavnom o ljudima koji žive u Argentini, ali imaju i talijansko državljanstvo, a isplata odšteta postala je moguća zbog izmjena zakona o denacionalizaciji. Taj je zakon “esule” ranije isključivao od mogućnosti obeštećenja jer nikad nisu bili jugoslavenski niti slovenski državljani, a odštetu su dobili i od Italije. “Vrlo sam zahvalan Sloveniji za zakonske izmjene koji žrtvama progona priznaje isplatu pravedne odštete”, kazao je za Slovensku televiziju Massimiliano Lacota, predsjednik Istarske unije, Unione degli Istriani, jedne od organizacija u koju su udruženi “esuli” koji su nakon II. svjetskog rata optirali za Italiju i napustili krajeve koji su danas u Sloveniji i Hrvatskoj.
Zakonske su izmjene u Sloveniji izazvale dosta polemičkih odjeka jer se do sada držalo da “esuli” ne mogu dobiti odštetu od Slovenije za izgubljenu i napuštenu imovinu, jer u vrijeme kad su otišli u Italiju i druge zemlje nisu bili jugoslavenski državljani i jer se zakon o denacionalizaciji do sada primjenjivao samo na slovenske državljane kojima su imovinu oduzele nekadašnje komunističke vlasti. Prema procjenama organizacija iz Trsta u koje su udruženi esuli, najmanje 8.000 talijanskih iseljenika i njihovih potomaka imaju pravo na odštetu, dok neki slovenski pravnici upozoravaju da bi se sada mogao pojaviti problem jer bi odštete mogli zatražiti i nakon II. svjetskog rata iz Slovenije protjerani Nijemci i Austrijanci.
Što se tiče problema imovine esula, odnosno optanata, do sada je u Ljubljani važilo stajalište da je taj problem, koji je Italija bila otvorila u procesu pristupanja Slovenije Europskoj uniji, u potpunosti zatvoren uplatom 58 milijuna eura koji su od 2003. rezervirani na fiducijarnom računu Dresdner banke u Luksemburgu. No, do tih sredstava esuli ne mogu jer Italija ne želi da se ona povuku i pitanje smatra neriješenim. Jedan slovenski pravnik ,koji živi i radi u Trstu, izjavio je za Slovensku televiziju da je pitanje podizanja sredstava za Italiju politički problem jer je pravno jasno da bi sredstva morala podići i isplatiti odštete esulima. Oni pak navodno očekuju da bi za imovinu koju su ostavili u Sloveniji na području Kopra, Izole i Pirana mogli dobiti oko 70 milijuna eura.