Koliko su izgledni novi potresi u Europskoj uniji?

Neke od najvećih trenutaka u povijesti prođu ispod radara poslovnjacima. Prije dvije godine Britanija je izgledala kao najracionalnija zemlja, a sada se čini kako njezine tvrtke pate od potresa za potresom. Najgori scenariji sve je realniji, a to je izbor marksističkog premijera Jeremyja Corbyna, stoji u analizi Bloomberga.
Promatrajući unatrag, valja zamijetiti dvije stvari. Prvo, postojali su duboki iracionalni uzroci koje su poslovnjaci zanemarivali, poput nakupljenog bijesa prema globalizaciji i migracijama, drugo, postojalo je niz kratkoročnih politika koje su se pokazale pogrešnim izračunima, poput britanskog ulaska u Uniju pa je tako napad na Uniju u Britaniji desetljećima bio udarac na gol bez vratara. Pitanje je bi li David Cameron raspisao referendum kada bi mogao sve ponoviti? Žali li Angela Merkel sada što je Cameronu dala tako malo olakšica prije Brexita?

Bi li umjereni Laburisti u parlamentu, koji su pomogli Corbynu postati predsjednikom stranke, u ime političke raznolikosti, to ponovno učinili?

Sada se drugi potres šulja prema Europi, upravljan sličnom nakupinom bijesa i kratkoročnog političkog manevriranja. Naime, dok Merkel i Macron predvode integraciju eurozone, populisti s istoka Unije sve manje sakrivaju odsustvo ljubavi prema Bruxellesu. Ovoga puta argumenti su oni o političkoj slobodi i nacionalnoj suverenosti.

Veliki su izgledi kako će Česi, krajem ovoga mjeseca, dobiti prototrumpovskog premijera – Andreja Babbisa. On je milijarder koji arapske imigrante želi poslati kući, ali obećava i to kako će vlada poslovati jednako kao i njegova poduzeća. Moramo biti pošteni prema Babbisu, on je puno suptilniji od američkog predsjednika, a valja reći i to kako on u svome poslu nije propao. Oprezan je u svom odnosu prema pravosuđu, a nije niti krajnji protivnik imigracije, pozdravlja imigraciju iz Ukrajine. Uostalom, i sam je iz Slovačke. Glavni mu se prigovor odnosi na učinkovitost.

Međutim, protivi se povećanoj europskoj integraciji, kako je vidi Emmanuel Macron, ali je i protiv briselske politike miješanja u istočnu Europu. To znači kako će svoje saveznike najvjerojatnije tražiti u Viktoru Orbanu ili pak Jaroslawu Kaczynskom, predstavnicima europskog autoritarnog ruba.

Kaczynski nije formalni čelnik Poljske, ali vodi desničarsku stranku Pravo i Pravda iz čijih redova dolaze kako predsjednik tako i premijer. Kao ozbiljni kritičar Angele Merkel, posebice oko imigracije, vodi gotovo neprestalni rat s Unijom. Njegova se borba kreće od institucionalne, nakon Brexita, pozvao je neka se ovlasti vrate iz Bruxellesa nacionalnim državama, do osobne, pokušao je (bezuspješno) zaustaviti pomirljivijeg poljskog kolegu, Donalda Tuska, u izboru za predsjednika Europskog vijeća. Frans Timmermans, potpredsjednik Europske komisije, formalno istražuje sudske “reforme” stranke Pravo i Pravda. Ove “reforme”, izgledaju kao pokušaj uklanjanja neželjenih sudaca i kao političko uplitanje u slobodu. U najgorem slučaju, moglo bi se dogoditi pokretanje članka 7. koji bi Poljskoj obustavio pravo glasa u Europskom vijeću.

Kaczynski se već hvalio kako će Varšavu pretvoriti u Budimpeštu po čemu se vidi kako mu je predsjednik Orban politička zvijezda vodilja. Orban, koji je nekoć bio anti-sovjetski brend, također je optužen za političko miješanje u pravosuđe. Njegova vlada trenutno financira javnu raspravu protiv onoga što naziva Sorosevim planom. Tvrdi kako je intencija mađarsko američkog financijera potkopati mađarsku borbu protiv migracija te financirati migrante kretati se upravo preko Mađarske. No, Orban je, općenito, bio pametniji od svog poljskog učenika kada je riječ o povlačenju prije nego što Unija poduzme bilo kakvu akciju. Usprkos opozicijskoj kampanji u kojoj ga se prikazuje gangsterom, vjerojatno je kako će lako pobijediti i na sljedećim izborima. Sva su tri moćnika s istočnog ruba Europske unije popularni – to je temeljna činjenica.

Poduzetnici pak iz te regije imaju tendenciju umanjivanja šansi za raskol Unije. Ističu kako njihova gospodarstva funkcioniraju dobro. Istina, malo istočnoeuropskih građana želi primiti sirijske izbjeglice, ali tomu je tako i u Francuskoj i Njemačkoj (na rujanskim njemačkim izborima istočne su regije Njemačke bile te koje su najglasnije glasovale za euroskeptičnu AfD). Poslovni ljudi naglašavaju kako su Orban i Babbis pragmatični političari i kako će se zaustaviti prije nego što odu predaleko svojim politikama. Poslovni je svijet, također, uvjeren kako Njemačka neće htjeti narušiti odnose s područjima koja su sada potpuno integrirana s njenim gospodarstvom.
Babbis, najpoduzetniji od trojice vođa, podupire ovo stajalište. Boji se kako bi Česi, kada bi se sutra održao referendum, glasali za izlazak iz Unije, a upravo je to razlog zbog čega on ne bi raspisao taj referendum. Bilo bi ludo za zemlju veličine Češke pomisliti o odlasku iz Unije. Iz poslovnog se ugla to čini dovoljno logičnim.

Ipak, sve je to poput predbrexitovske britanske paradigm poslovanja, a na koncu običan čovjek sluša glas svoga razuma te odlučuje sam. Problem je što britanski glasači nisu mislili kao poslovnjaci. Nakon desetljeća političkog ukazivanja na beskorisnost Unije, osobito oko migracija, milijuni ljutitih Britanaca glasovali su za odlazak. U međuvremenu, mnogi čelnici Unije, nakon što su dugo vremena jedva podnosili britansku oporbu, jedva su čekali razlaz.

Jedan od argumenata protiv napuknuća Unije na istoku Europe mogao bi biti to što bi Poljaci, Česi i Mađari mogli sagledati negativne strane Brexita. Drugi je argument to što čelnici sa zapada Unije ne žele gubiti više članova.

U istočnoj Europi, jedan od razloga o tome zašto su izgledi i dalje protiv raskola je da su Poljaci, Česi i Mađari imali mogućnost pogledati sve katastrofalniju studija slučaja Brexit. U međuvremenu, čelnici zapadne Europe ne žele izgubiti više članova. Dvije će osobe u tome odigrati presudnu ulogu. Jedan je novi francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se u predizbornoj kampanji žalio na političar koji gledaju kroz prste Mađarskoj i Poljskoj, koje po njemu krše pravila i vrijednosti Unije, koristeći povlastice članstva u njoj.

Unija je, u načelu, trebala u svojim članicama stvoriti demokratske standard, a posebno bi to tako trebalo biti u trumpovskom svijetu, gdje se Unija vidi kao predvodnica ljudskih prava. Ipak, činjenica je kako nitko od francuskih birača ne bi prolijevao suze ako bi manje novca išlo put Mađarske i Poljske ili kada bi se poljskim vodoinstalaterima bilo teže zaposliti se u Parizu. Macron želi nastaviti s naporima za integraciju Unije usredotočujući se na eurozone. Politika je to koja bi mogla razjariti zemlje s istoka koje su izvan monetarne unije.

Druga je osoba Jaroslaw Kaczynski. Nestabilan, paranoičan i opsjednut tragičnom poviješću svoje zemlje, poljski vođa čini Borisa Johnsona prilično predvidljivi. Poput Orbana i Babbisa, žestoko se suprotstavlja bilo kakvoj ideji o povećanju moći Bruxellesa. Puno je lošiji od njih kada pregovara s Unijom, donosi se u analizi Bloomberga.

Što bi se dogodilo kada bi Unija nametnula više kazni svojim članicama ili kada bi Poljaci bili protiv Macronova plana za veću integraciju? Sva je prilika kako bi tada Unija prošla još veću podjelu nego li je izazvana Brexitom. Prilično je bedasto što poslovnjaci zanemaruju ovu zastrašujuću mogućnost.

You may also like

0 comments