Koje su šire posljedice OPEC-ovog sporazuma

Suprotno očekivanjima mnogih analitičara OPEC je u ponedjeljak postigao dogovor o smanjenju proizvodnje nafte. Sporazum, koji uvelike ovisi o rezovima u proizvodnji i zemalja koje nisu članice OPEC-a, rezultirat će ukupnim smanjenjem proizvodnje na 32,5 milijuna barela dnevno. Međutim, u tom sporazumu, piše portal Oil price, isprofilirali su se i pobjednici i gubitnici.

Prevela i prilagodila: Petra Rajković

Saudijska Arabija tako bilježi najveće smanjenje proizvodnje od 486.000 barela dnevno, ujedinjeni Arapski Emirati 139.000 barela dnevno te Irak 210.000 barela dnevno. Iran i Irak, inicijalno otporni na velike rezove, ‘izvukli’ su se samo s manjim promjenama u proizvodnji. Ipak, Iran neće uspjeti prijeći zlatni prag od četiri milijuna barela na kojem je Bijan Zanganeh inzistirao od kolovoza.

Entuzijazam zbog postignutog dogovora lansirao je i cijene nafte u srijedu. Dobre vijesti na tržištu nastavile su se u četvrtak kada je Rusija najavila da će sudjelovati u rezovima u proizvodnji. Izgleda da postoji puno razloga za veselje.

Međutim, nedostaje li nešto u ovom razvoju događaja? Šire posljedice za OPEC-ov sporazum, koji treba još pokazati izdržljivost, odrazit će se na industriji kada dvije godine OPEC-ovog pumpanja završe.

Prve turbulencije osjetit će se na području SAD-a, gdje je proizvodnja u padu veći dio godine. Uvjeti među mnogim američkim bušačima nisu ohrabrujući, iako je pad proizvodnje stabiliziran u posljednjim mjesecima i tržište je doživjelo skok nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika. Početni skok cijena može postati privremen jer potiču američke proizvođače na veću proizvodnju što će posljedično uzrokovati pad cijena. Ohrabrujući znakovi OPEC-ovog sporazuma su mogućnost osiguranja da proizvodnja iz škriljevca u Americi postane trajna.

Zatim, postoje zemlje OPEC-a za koje je sporazum najviše neophodan; proizvođačima koji se trenutno suočavaju s velikim problemima. Više cijene nafte potrebne su Venezueli za ravnotežu proračuna, kao i u Nigeriji gdje vojne aktivnosti utječu na proizvodnju veći dio godine. Ipak, dok je Nigerija oslobođena rezova, Venezuela bi trebala uz smanjenje od 13 posto ograničiti proizvodnju na manje od dva milijuna barela dnevno. Iako se nadalo da bi OPEC-ov sporazum mogao pomoći nestabilnijim zemljama, nesigurna proizvodnja praćena skromnim skokom cijena možda neće biti dovoljna da spasi društvenu nestabilnost i vrlo moguć ekonomski kolaps.

Usporedimo situaciju u Venezuelu s Kuvajtom, Angolom i Alžirom. Dok se ove tri zemlje također nalaze pod pritiskom niskih cijena, niti jedna se pak ne nalazi u situaciji kao i Venezuela. Ipak, pristale su na rezanje proizvodnje za manje od pet posto. Ovi rezovi mali su u postotcima, kao i u apsolutnom smislu: maleni Kuvajt smanjuje za samo 60.000 barela dnevno, što je prilično beznačajno kada se u obzir uzmu devizne rezerve od 30 milijardi američkih dolara. Katar reže proizvodnju nafte za 70.000 barela dnevno ili 7,3 posto u usporedbi s financijskim rezervama od 37 milijardi američkih dolara.

Svi ovi primjeri blijede u usporedni sa Saudijskom Arabijom i njezinim financijskim rezervama od 500 milijardi američkih dolara. Jedan od vodećih proizvođača tako smanjuje svoju proizvodnju za pola milijuna barela dnevno ograničavajući svoju proizvodnju na 10.5 do 10 milijuna. Zabrinutost zbog ekonomskog utjecaja niskih cijena bio je glavni razlog zašto je Saudijska Arabija promijenila politiku u rujnu, kada je postizanje sporazuma odjednom postalo izglednije. Državni deficit ove zemlje nastavio je rasti, čaki kada je u srijedu sporazum finaliziran.

U obzir treba uzeti i nedavno priznanje ministra za naftu Saudijske Arabije da članice OPEC-a imaju ‘tendenciju varati’ na kvotama proizvodnje. Ovo prešutno prihvaćanje da se kvote mogu pokazati privremenima trebalo bi ukazati investitorima da je sporazum, čak i ako potraje na smislen način, samo jedan od primjera OPEC-ove moći da utječe na tržišne trendove, čak i kada nastavlja djelovati u okviru podijeljenih interesa.

Ovaj sporazum će pomoći Saudijskoj Arabiji, Iranu i Iraku, malo će doprinijeti Venezueli, a može se pokazati vrlo kompliciran za američke proizvođače, zaključuje u članku Greg Brew za Oilprice.com.

You may also like