Ako imate kredit s valutnom klauzulom, krajem svakoga mjeseca strepite nije li vrijednost kune pala, da se rata nije povećala. Pri tom možda ne znate da vam banka nije odobrila kredit s valutnom klauzulom jer spekulacijom želi zaraditi na vama, nego zbog toga što se kredit odobrava na temelju štednje koju hrvatski građani drže u stranoj valuti. Oko 70% štednje građana je u stranim valutama, slično kao prije 20,30 godina.
Piše: Velimir Šonje/tportal
Kada provučete karticu kroz POS uređaj negdje u inozemstvu, prodavačica će vas ponekad pitati želite li platiti u kunama ili eurima. Na ekrančiću će pisati neke brojke i nećete odmah znati kakav je tečaj, što vam se isplati. Općenito, kada mijenjate valute, uočavate da plaćate neke razlike. Možda je to normalno, ali ne znate da banke u Hrvatskoj na trgovanju devizama godišnje ostvare gotovo milijardu kuna prihoda. Dio bi ostao građanima i tvrtkama da službena valuta u Hrvatskoj nije kuna nego euro. Veliki dio toga ostao bi brojnim turistima, no oni bi tu malu razliku ionako ovdje potrošili na neke druge stvari. Još bolje.
Računice pokazuju da vlada i privatni dužnici u Hrvatskoj plaćaju kamatne stope otprilike za jedan postotni bod veće nego što bi plaćali da valuta nije kuna nego euro. Javni i privatni dugovi veći su od godišnjeg BDP-a, pa se pretjerana plaćanja kamata zbog poslovanja izvan euro područja mogu procijeniti na više od 1 posto BDP-a. Svake godine!
Europska centralna banka u FrankfurtuEuropska centralna banka u Frankfurtu
Reuters
Uz euro idu i manji ukupni rizici i bolje politike. Stoga bi se ukupan efekt samo kamata mogao penjati i preko 2 posto BDP-a na godinu. Na primjer, Slovenija koja je uvela euro 1. siječnja 2007. na desetogodišnji državni dug plaća kamatu od 0,95 posto ili oko 2,5 postotna boda manje nego Hrvatska, iako ima povelik državni dug, gotovo kao naš.
Ako bi se svi ti troškovi uistinu mogli smanjiti nakon uvođenja eura i ako je uvođenje eura obveza svake članice EU osim Danske i Ujedinjenog Kraljevstva, zašto smo morali čekati gotovo četiri godine nakon ulaska u EU na neprovjerenu informaciju da su se premijer i guverner dogovorili kako će uvođenje eura postati glavni cilj hrvatske ekonomske politike u narednim godinama?
Odgovor leži u mitovima koje treba zaboraviti:
- Euro područje se raspada
- Euro područje je unija kapitala u kojoj velike ribe jedu male
- S eurom dolaze europske cijene, a plaće su i dalje naše
- Mudro je pričekati, kuna je precijenjena, tečaj mora plivati
Fluktuiranje tečaja unutar raspona od +/- 15 posto tek je jedan od šest kriterija iz Maastrichta koje treba ispuniti u okviru ERM II prije uvođenja eura. Središnja banka mora biti neovisna. Deficit proračuna mora biti manji od 3 posto BDP-a. Javni dug, koji sada iznosi visokih 85 posto BDP-a, mora se približavati razini od 60 posto stabilnom stazom (dakle, ne mora iznositi 60 posto BDP-a za uvođenje eura). Inflacija ne smije biti za više od 1,5 postotni bod veća od prosjeka za tri članice s najnižom inflacijom. Isto, samo uz višak od 2 boda, vrijedi za kamatne stope na 10-godišnje državne obveznice.
Zemlja u ERM II može ući prije nego što su ovi kriteriji zadovoljeni. Međutim, nema formalnih kriterija za ulazak u čekaonicu. Stoga bi diplomatske vještine i ugled premijera Plenkovića u nekim europskim krugovima potpomognuti međunarodnim vezama guvernera Vujčića mogli imati određen utjecaj na spremnost europskih partnera da razmisle o prihvaćanju ulaska Hrvatske u čekaonicu ERM II.
Politička diskrecija na ulazu u čekaonicu može biti razlog za zabrinutost. Hrvatska je još uvijek pod ekonomskom prismotrom Komisije u okviru procedura prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža. Formalni izlazak iz tih procedura, koji je moguć ove ili sljedeće godine, ne rješava druge slabosti – relativno visoku nezaposlenost, slabu poslovnu klimu, lošu javnu administraciju. Takve stvari mogu zasmetati nekome u Eurogrupi – skupini ministara financija država koje su uvele euro. Postoji neprovjerena priča da je svojedobno Bugarskoj neformalno poslana poruka da ne pokušava aplicirati za čekaonicu dok ekonomske institucije ne dovede u red. Poruka je poslana iako je i Bugarska mala riba, pa ne koristi promjene tečaja, nego je vrijednost leva fiksirana u euru.
Umjesto da služi kao izvor populističke frustracije, prostor političke diskrecije na ulazu u ERM II trebao bi poslužiti kao poticaj za bolje politike orijentirane prema dugoročnom cilju. U tome je poanta: sve politike koje se vežu uz hodogram uvođenja eura nisu izmišljene zato da pogoduju korporacijama, nego za to da omoguće gospodarski rast i financijsku stabilnost. Ukidanje troškova konverzije, pritisak na smanjenje kamatnih stopa – što može biti presudno u predstojećem razdoblju rasta referentnih stopa na svjetskom tržištu – pristup instrumentima Europske središnje banke i europskih fondova za stabilnost, sređivanje državnih financija i općenit pritisak na reforme, primarni je nacionalni interes. Perspektiva uvođenja eura stoga može služiti kao svojevrsni uređaj za dugoročnu navigaciju makroekonomskih politika, s posebnim naglaskom na disciplinu u rak rani naše ekonomije – upravljanju javnim dugom, donosi Tportal.
Na kraju, važno je shvatiti da su alternative – ako uopće postoje – dugotrajnije i skuplje. Najžilaviji mit u Hrvatskoj je onaj o resuverenizaciji monetarnog sustava. Ideja je ukinuti valutnu klauzulu i većinu nekako navesti na štednju u kunama, dok će Hrvatska narodna banka minucioznim potezima voditi gospodarstvo duž staze razvoja onako dobro kao što to radi središnja banka FED u SAD-u. Zapitajmo se kolika je cijena ove imaginarne financijske ideje; koliko bi kamatne stope na kune trebale biti veće od kamatnih stopa na eure da ljudi zaborave stranu valutu i koliko bi ta razlika morala trajati, te tko bi ju platio; uistinu, tko bi plaćao dugoročno veće kamatne stope na kunske kredite?
U Hrvatskoj se već godinama više isplati štedjeti u kunama na dugi rok, no valutna struktura štednje veoma se sporo mijenja. Trenutno su relativno povoljne kamatne stope na kunske kredite (koje su još uvijek malo veće od onih na kredite s valutnom klauzulom), no to je moguće zbog male potražnje za kreditima. Razlika bi se povećala da krediti počnu brže rasti. Stoga, čak i kada bi eksperiment monetarne suverenizacije na kraći rok uspio – kada bi se pronašao netko tko bi to htio platiti – ne bi li ljudi pri prvoj većoj promjeni tečaja ponovo zamijenili valute ili – što je još gore – djelomično preselili sredstva službenim i neslužbenim kanalima u inozemstvo ili čarape?
Težnja uvođenju eura puno je kraći i jeftiniji put, s manje rizika i više usmjerenog napora ka mjerama koje mogu ubrzati gospodarski rast.
