Koalicija voljnih mora djelovati homogeno

Komentar – Zračni napadi “Koalicije voljnih” koju predvode Amerikanci oslabili su takozvanu “Islamsku državu”. No da bi se IS pobijedio, hitno je potrebna arapsko-sunitska alijansa.

Bez sumnje su masivni zračni napadi koalicije koju predvode Sjedinjene Američke Države protiv takozvane “Islamske države” značajno doprinijeli tome da se zaustavi teritorijalno širenje tog džihadističkog kvazi-kalifata. I oslobađanje grada Kobane na sjeveru Sirije od strane iračko-kurdskih pešmerga boraca bi gotovo bilo nezamislivo bez američkih i arapskih zračnih napada. Ti neosporni uspjesi su, doduše, narušili mit o nepobjedivosti takozvane “Islamske države”, ali ne može biti riječi o neposredno predstojećoj pobjedi nad tim ekstremistima. Jer, zapadno-arapska borba protiv IS-a sve više zastaje: nakon četiri mjeseca zračnog rata toj alijansi nedostaju daljnji strateški ciljevi koji bi se mogli bombardirati.

Otežavajuće je usto i to što su IS-ovi borci prešli na gerilsku taktiku. Time se iz zraka sada teže boriti protiv njih. Sada se izgleda osvećuje činjenica da je ta međunarodna “Koalicija voljnih” krenula u rat protiv horor-kalifata bez političkog koncepta i prije svega bez jasnoće o strateškom cilju te vojne operacije. Osobito zbog toga što je jasno kao dan bilo da se teror IS-a ne može suzbiti samo vojnim sredstvima. Krhka i politički proturječna je ta “Koalicija voljnih” u biti bila već od početka. Jer, ona se temelji na spornim arapskim saveznicima poput Saudijske Arabije i drugih zemalja Perzijskog zaljeva. Oni su, naime, bili ti koji su ideološki utrli put usponu svih džihadističkih struja na Bliskom Istoku i u borbi protiv Asadovog režima podržavali radikalne snage u Siriji. Ali posebno teška je trenutačno činjenica da važne sunitske regionalne sile nisu dovoljno uvezane u međunarodnu “Koaliciju voljnih”. To prije svega postaje jasno po tome što Zapadu nedostaje saveznika koji bi bili u stanju voditi efektivan kopneni rat protiv IS-a u sunitskim područjima u Siriji i Iraku. Dosadašnje koalicijske snage Zapada su se ispostavile kao pogrešne: Kurdi slijede uglavnom svoje u prvoj liniji teritorijalno definirane interese; domicilne Arape su protjerali s područja koja su osvojili i objavili da ona sada pripadaju Kurdistanu. A šijitske paravojne postrojbe i eskadroni smrti koji se teško mogu kontrolirati su neprikladni partneri za kopneni otpor IS-ovim postrojbama.

Zato što IS-ovi džihadisti koriste kaos u Libiji kako bi proširili svoju operativnu bazu i udružili se s egipatskim džihadistima, postaju realna opasnost za nacionalnu sigurnost Egipta i Tunisa. Zato nakon okrutnog pogubljenja 21 Kopta od strane IS-ovih džihadista nije bilo začuđujuće da je egipatski predsjednik al-Sisi zatražio rezoluciju UN-a kojom bi se omogućila međunarodna vojna intervencija u toj zemlji u kojoj se vodi građanski rat. Upravo od te točke bi Zapad trebao krenuti i sve učiniti kako bi se konačno osnovala egipatsko-tursko-saudijska alijansa protiv IS-a. Po mogućnosti uzimajući u obzir umjerene “mainstream-islamiste” – ali bez Irana i međunarodno diskreditiranog Asadovog režima. Jer, uključivanje Irana bi zbog ekstremnog antišijitskog stava gotovo svih džihadista bilo kontraproduktivno. Zato što su samo sunitski muslimani u stanju pobijediti IS i presušiti ideološki izvor džihadizma, Zapad bi trebao biti uporan u njihovom stvarnom uključivanju u djelovanje iračke vlade. Drugih, korisnijih partnera u borbi protiv IS-ovog tobožnjeg kalifata Zapad nema.

0 comments