Analiza Poslovnog dnevnika
Nikoga ni u zemlji ni izvan nje neće iznenaditi ako Xi Jinping na 20. kongresu Kineske komunističke partije u nedjelju, 16. listopada, odluči zadržati baš sve funkcije koje sada drži, a ključne su ona generalnog sekretara (u ovom slučaju primjereniji termin od našeg “glavnotajničkog”), čime bi postao prvi nakon Jiang Zemina (1989.-2002.) s trećim mandatom, do šefa Središnjeg vojnog odbora Narodnooslobodilačke vojske.
U svojoj misiji da se izjednači s Mao Zedongom i postane nominalno “vođa”, kamo god to vodilo, sigurno ga neće pokolebati kritike da je taj model već dokazano potrošen i da s neograničenim ovlastima okružen isključivo poslušnicima u dobi koja sugerira da bi mandat mogao biti i doživotan može napraviti više štete nego što će zaista provesti nasušno potrebnu modernizaciju zemlje.
Da o rizicima koje povlači za sobom napad na Tajvan i ne govorimo… Zapravo se nakon deset godina vlasti i snažnog gospodarskog rasta koji se naprasno počeo slamati s pandemijom Kina nalazi u puno gorem i neizvjesnijem stanju.
Umjesto progresa, zavladao je strah, a tehnologija je tu iskorištena kao odlično oruđe u praćenju života građana, a koje uključuje i prepoznavanje lica na ulicama do cijele armije botova koji kontroliraju internet i koriste ga samo za huškanje naroda na mržnju prema Zapadu.
Jasno je da je se podloga za to nametnula i izolacijom u kojoj se Kina našla gotovo u sličnoj mjeri kao Rusiji, s tim što je za nju to u određenim segmentima i gori scenarij nego za Putinov imperij koji je tehnološki “liliputanac” u odnosu na kineskog “gulivera”.
Jer bez pristupa najnaprednijim tehnologijama sa Zapada, Kinezi mogu samo sve više gubiti korak. Drugi problem je što i izjave najviših državnih dužnosnika koji okružuju Xija sugeriraju “povratak na staro” u pogledu odmaka od tržišne i povratka na plansku, partijsku ekonomiju, a treći što se troši ogroman novac za naoružanje.
Toliki da se logičnim nameće pitanje – što će im ako ne misle uskoro ratovati? Možda je to i jedini izlaz u situaciji kad se narod za šutnju više ne može nagraditi rastom životnog standarda i kad i krupan biznis opet postaje državni neprijatelj.
Ako su izbijanje pandemije potekle u Wuhanu i prvi lockdown bili aperkat u bradu kineskog tigra, ‘zero-covid’ politika je kroše nakon kojeg se više teško može ostati na nogama. Rezultati sve govore – u posljednjem kvartalu kineski gospodarski rast najgori je u proteklih 30 godina (0,2 posto).
A sanjalo se o 5,5 posto rasta na godišnjoj razini. Nakon dugo vremena nisu ni izbačene prognoze za dalje. Ulaganja u Novi put svile pala su se redovitih 100 milijardi dolara proteklih godina na svega tridesetak milijardi.
Ozbiljan udarac kineskom ugledu nanijela je i politika pozajmljivanja novca drugim zemljama, ali koja se pretvorila u dužničko robovanje svih koji se navuku na mamac juana. San da Kina postane alternativa MMF-u pretvorio se u noćnu moru za države poput Crne Gore ili Šri Lanke, no sve se vraća kao bumerang.
BDP i dalje svjedoči da je stanovništo zapravo siromašno, inflacija galopira, juan tone u odnosu na dolar, a najveća kompanija Evergrande je – bankrotirala. Postoji li više neki drugi izlaz osim udariti na Tajvan? Pa tko preživi…
Borba s COVID-om ispraznila je bolnice, no sva ušteda na tome troši se posljedično na drugoj strani. Stroga zaključavanja, masovna testiranja, stalno skeniranje zdravstvenih kodova, ograničenja putovanja doveli su do nezaposlenosti mladih od 18,7 posto, a na trenutke je dosezala i punih dvadeset posto.
U zemlji komunizma koji proklamira da svi moraju raditi. Koliko su uspješno plivali u “mirnodopskim” uvjetima, toliko se Kinezi ne snalazi u izvanrednim okolnostima tvrdoglavo igrajući istu taktiku, što se najbolje vidi u tvrdoglavom inzistiranju da se stanovništvo smije cijepiti samo nacionalnim cjepivima.
Za koje su sami priznali da jednostavno nisu dovoljno učinkovita. “U jedno već sad možemo biti sigurni… Mi nećemo tako skoro ubiti taj prokleti virus”, kaže Liang Wannian, šef vladinog panela stručnjaka za Covid. Može li se ideja o nultoj razini Covida ukinuti nakon kongresa Komunističke partije? Prigoda je idealna, ali…
“Teško mi je na to odgovoriti. Ja sam samo učenjak”, kaže Wannian. Svi koji ulaze u Peking moraju pokazati svoje osobne iskaznice koje su povezane s aplikacijama zdravstvenih kodova. Za kaos koji vlada i ne mora se ići u provinciju, dovoljno je vidjeti Peking.
Radnici koji zbog jeftinije stanarine žive u predgrađu svako jutro autobusima pokušavaju prijeći rijeku, ali policija obavezno ulazi u njih i provjerava jesu li svi zdravi.
To toliko dugo traje da obavezno kasne i poslodavci ih se žele riješiti, pa se neki i veslajući pokušavaju domoći Pekinga! Koliko dugo u takvom stanju Kina još može izdržati, veliko je pitanje, piše Poslovni dnevnik.
