Nakon pogubljenja šijitskog propovjednika Al-Nimra rastu napetosti između Saudijske Arabije i Irana. I jednoj i drugoj zemlji konflikt odgovara, smatra Kersten Knipp. Zato što slijede ciničnu politiku.
Jednu stvar se može pretpostaviti: trenutak izvršenja smaknuća nije slučajan. Saudijska država zna vrlo dobro što čini. I isto tako: kada to čini. U Rijadu nitko nije tako naivan da se unaprijed nije moglo pretpostaviti kakve će biti posljedice masovnog pogubljenja. To na drugoj strani, ako ne i primarno, znači da je izvršenje smrtne kazne i politička poruka. A ona kaže: neka se nitko ne usudi zakačiti se s nama. Ni iz Saudijske Arabije, a ni izvan Saudijske Arabije. A kome padne na pamet da se sukobi s nama, mora računati s posljedicama.
Te su poruke usmjerene prvenstveno prema oporbi u vlastitoj zemlji. Za oporbenjake su smaknuća upozorenje, upozorenje koje nije moglo biti oštrije. Trenutno saudijsko pravosuđe vodi oštar kurs protiv oponenata svih „boja“: pred sudom su se našli blogger Raif Badawi kao predstavnik liberala, pjesnik Ashraf Fayad kao predstavnik kulturne moderne, te pogubljeni Nimr al-Nimr kao jedan od najviših predstavnika saudijskog šijizma. Zbog protesta protiv režima na smrt je osuđen i al-Nimrov nećak Ali al-Nimr. U trenutku izvršenja „delikta“ imao je samo 16 godina. Ti prominentni slučajevi na primjeren način reprezentiraju prijetnje kojima je „izložena“ kraljevska obitelj. Na njih ona sad očito reagira u maniri sirijskog krvnika Bašara al-Asada.
Na vanjskopolitičkom planu bi smaknuća očito trebala poslati signal jakosti i odlučnosti. Nakon djelomičnog povlačenja zaštitne sile SAD-a, Saudijska Arabija se pod novim, tek 30-godišnjim ministrom obrane (i zamjenikom princa prijestolonasljednika Mohamedom Bin Salmanom), u regiji pokušava pozicionirati kao jaka sila. Već nekoliko mjeseci saudijsko vojno zrakoplovstvo predvodi napade pretežito arapskog saveza na susjedni Jemen, koji je već odavno postao poprište „zamjenskog“ rata sa šijitskim Iranom. Oko 3.000 ubijenih civila i dva milijuna prognanika režimu je očito potpuno svejedno.
Nedavno se on postavio na čelo još jednog saveza: „antiterorističke alijanse“ u Siriji, pišem ovo pod navodnicima zbog masovnih pogubljenja. Tako su svjesno provocirani neredi u Iranu, ali i u Iraku, te na strani šijitskog Hezbolaha kojeg podržava Iran. A sve to očito s ciljem zbijanja redova među sunitskim partnerima Saudijske Arabije u kontekstu krize u Siriji. Konflikt se „konfesionalizira“, te time dodatno zagrijava. S tog kuta gledanja smaknuća su puno više od izvršenja ionako dvojbenih presuda. Ona su strateška kalkulacija. A pravosuđe postaje politički servis.
Naravno da su i protesti u Iranu više nego dvojbeni. Već i okolnost da je iransko vodstvo dozvolilo „juriš“ i uništavanje saudijskog veleposlanstva pokazuje da i režim mula u Teheranu nije zainteresiran za smirivanje sukoba. I njemu je politička kalkulacija važnija od međunarodnog prava. A po njemu bi Teheran bezuvjetno morao osigurati zaštitu veleposlanstva. Umjesto toga Iran se drsko proglašava „zaštitnikom“ šijita – i to šijitskih građana drugih zemalja. I to je eskalacija i daleko nadmašuje „obični“ protest. Reakcija nije vjerodostojna i zbog toga što su Iran i Kina zemlje s najvećim brojem izvršenja smrtnih kazni u svijetu, odmah iza njih je uzgred Saudijska Arabija.
I pogubljenja i reakcije na njih ponovno nam pokazuju kakva su ta dva režima koji vedre i oblače na Bliskom istoku. Dobru se volju ne nazire ni na jednoj ni na drugoj strani. Za civile u Siriji i Jemenu najnovija eskalacija bi mogla imati dodatne smrtonosne posljedice. A zapadne vlade bi se ponovno trebale pozabaviti pitanjem žele li dva zavađena režima u Arapskom zaljevu doista nazivati „partnerima“.(Kersten Knipp/dw)
