Kakva će biti arhitektura buduće njemačke vlade

Razdoblje nakon Merkel

Dugo se samo postavljalo pitanje tko će vladati u koaliciji s Demokršćanskom unijom (CDU/CSU). Ali raspoloženje birača se mijenja. Izgleda da su karte ponovo pomiješane i da su u tome najbolje prošli Zeleni.

Armin Laschet je premijer najmnogoljudnije njemačke savezne pokrajine, Sjeverne Rajne – Vestfalije koja ima 18 milijuna stanovnika. On je nominovani kandidat demokršćana na parlamentarnim izborima s ciljem da naslijedi svoju partijsku kolegicu Angelu Merkel koja se više ne kandira. Njegov politički stil je sličan stilu njegove oprethodnice – on ne ulazi u sukobe, već ih radije moderira.

Izjavio je da ima “veliko poštovanje prema životnom djelu” Angele Merkel koja je na vlasti od 2005. Šezdesetogodišnji Laschet je na prvom programu njemačke televizije (ARD) podsetio na četiri “svjetske krize” koje je prebrodila Angela Merkel: “Izbjeglička kriza, europska dužnička kriza, svjetska financijska kriza i pandemija”.

Još u veljači nikome ne bi palo na pamet da bi demokršćani nakon 16 godina vladavine Angele Merkel mogli izgubiti kancelarsko mjesto. Tada je Kršćansko-demokratska unija (CDU) zajedno s bavarskom sestrinskom strankom Kršćansko-socijalnom unijom (CSU) u anketi “Trend Njemačke” imala 34 posto naklonosti birača i bila je daleko ispred Zelenih (21 odsto).

Tri mjeseca kasnije se raspoloženje promijenilo – Zeleni vode sa tri posto razlike u odnosu na demokršćane 26:23. Glavni uzrok ovog preokreta treba tražiti u višetjednoj borbi za kandidaturu između stranačkog šefa CDU-a Armina Lascheta i njegovog bavarskog kolege Markusa Södera koji je na čelu CSU-a.

U međuvremenu je Laschet nominiran. On kaže da je pretpostavka da neki kandidat postane kancelar to da on ima svoje osnovno uvjerenje. Laschet tvrdi da ga ima i da će se, ako ga izaberu, truditi da kao kancelar od te funkcije učini najbolje što može. Sada je njegov zadatak da za četiri mjeseca, koliko je ostalo do izbora, preokrene raspoloženje birača u svoju korist.

Laschetova konkurentkinja se zove Annalena Baerbock. Ona naglašava da ima izuzeno veliko poštovanje prema položaju njemačkog kancelara: “Naravno da bi bilo nešto posebno da se stane na čelo najveće industrijske zemlje u Europi”, kaže ona za televiziju RBB. Ne smatra da je za nju loše što nema iskustvo na vlasti za razliku od Lascheta koji je pokrajinski premijer. “Što znači iskustvo? Vjerujem da je naročito u ovakvim vremenima izuzetno važno da kandidat ima životno iskustvo”.

Ona dodaje da u to spada i iskustvo majke koja je s djecom ostala kod kuće godinu dana. Time Annelena Berbok ističe vlastito pandemijsko iskustvo – ova četrdesetogodišnja političarka ima dvoje djece. Ona samouvjereno kaže: “Osim toga, političko iskustvo nije iskustvo sudjelovanja u vlasti”.

Politolog Oskar Niedermayer s berlinskog Slobodnog sveučilišta smatra da bi kandidatkinja Zelenih takve navodne nedostatke zaista mogla pretvoriti u prednost. U očima birača ona predstavlja nešto novo, a time je i nosilac “preokreta”.

U inozemstvu bi nedostatak iskustva u vladajućoj garnituri bilo shvaćeno više kao mana, smatra Niedermayer. Netko poput aktuelnog ministra financija i socojaldemokratskog kandidata na izborima Olafa Scholza može se lakše procijeniti, pošto ga “godinama znaju iz međunarodnih pregovora”. Scholz i stavlja sve na tu kartu: “Radi se o takvom mjestu gde se moraju povezati svjetska i europska politika s politikom za Njemačku”.

Pritom šanse socijaldemokrata da se domognu mjesta kancelara pri konstantno niskom postotku onih koji su im skloni u anketama – to je oko 15 posto – ostaju male. Poslije osam godina kao manji partner na vlasti uz Angelu Merkel, njemačka socijaldemokracija će opet moći sudjelovati u formiranju vlade samo kao dio tima nekog kancelara i kancelarke iz druge stranke.

Najverojatnija kombinacija za njih je učešće u vladi koju bi predvodili Zeleni, a u kojoj bi bili i njemački liberali (FDP). Matematički je moguća i koalicija u kojoj bi umesto liberala ušla Ljevica – stranka bivših istočnonjemačkih komunista.

Skoro nepremostiva prepreka za takvu koaliciju je vanjska i siguronosna politika. Ono što su Zeleni htjeli u svojoj ranoj fazi, osamdesetih, Ljevica želi i danas – raspuštanje NATO-a. Jedna od dvoje predsjedavajućih u stranci, Janine Wissler ne vidi nepremostive teškoće u mogućem formiranju koalicije uz učešće Ljevice. Ona je s “radošću i zanimanjem” doživjela glasanje Zelenih protiv produženja mandata njemačke vojske u Afganistanu. A prema njoj kod socijaldemokrata postoji “jasan otpor” korištenju naoružanih dronova.

Wissler zna da za razliku od Ljevice te dve stranke nisu načelno protiv sudjelovanja njemačkih vojnika u misijama širom svijeta: “Mi želimo okončati angažman Bundeswehra u inozemstvu, to je dio našeg programa – i njega se svakao držimo”. Politikolog Oskar Niedermayer smatra da su Zeleni u stanju povezati se s Ljevicom, ako bi to bio uvijet za dobijanje zelene kancelarka. Vanjskopolitička razmimoilaženja jesu veliki kamen spoticanja, ali Niedermayer ne sumnja da ljudi iz sve tri stranke već rade na iznalaženju “kompromisnih linija”.

Šef Liberala Lindner „motiviran više nego ikad”

Christian Lindner, predsjednik Slobodnih demokrata (FDP) postavlja pitanje o namjerama Zelenih: “Da li će gospođa Baerbock pristati da joj Ljevica osigura izbor za kancelarku?”, pitao se on sredinom svibnja na stranačkom kongresu njemačkih liberala. U međuvremenu on proklamira spremnost svoje stranke za ulazak u koalicijsku vladu: “Nikada do sada nisam bio ovako motiviran za vraćanje FDP-a u poziciju preuzmanja odgovornost za oblikovanje ove zemlje”. Njemački liberali su od 1949 skoro pet desetljeća bili dio vladajućih koalicija. Slogan Liberala je: „Želimo da Njemačka postane modernija, digitalnija i slobodnija”.

Trenutno gotovo sve govori u prilog tezi da će njemačka nakon desetljeća i pol s Angelom Merkel na čelu vlade ući u potpuno novo političko razdoblje. To odgovara i raspoloženju u zemlji. U aktualnom istraživanju Zaklade Bertelsmann 62 posto ispitanika smatraju da bi bilo dobro ako bi se vlada promijenila. “To je najveći postotak od početka devedesetih, otkad se to pitanje uopće postavlja u anketama”, kaže Robert Vehrkamp koji je predvodio istraživanje, piše DW.

You may also like

0 comments