Kako se putovalo nekada, a kako sada

Kraj Jugoslavije u sjećanju mi je neraskidivo povezan sa štrajkovima željezničara. Radnička klasa okrenula se protiv Saveza komunista tražeći neovisne sindikate, rabota uvezana iz Poljske gdje je sindikat Solidarnost koštao tamošnje komuniste glave.

Vlakovođe i željezničari su se od 1988. tužili, pa su tako na kraju, poslije puno štrajkova i navlačenja s državom u studenom 1989. konačno osnovali neovisni sindikat strojnog osoblja Hrvatske. Današnjim generacijama je nezamislivo kako je željeznički promet nekada bio jak i popularan. I koliko su ga paralizirali štrajkovi vlakovođa.

Kao dijete, u drugoj polovici osamdesetih putovao sam vlakom u ljeto na relaciji Zagreb-Šibenik-Zagreb, a zimi ne relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb, te podosta lokalno po kajkavskim krajevima. U kasno ljeto 1989. vidio sam na kolodvoru u Kninu transport milicijskih Zastava 101. Desetak vagona punih milicijskih kola, koja su mi kao klincu izgleda u isti tren zastrašujuće i smiješno. Moja dječja logika je glasila da zašto nisu kupili bolje Golfove, iako na neki način taj transportni vlak bio vjesnik rata na ovim područjima.

Vlakom su tada vozili apsolutno svi, stari, mladi, radni, umirovljenici, studenti. Postojala su tri razreda vagona, službeno dva, a prvi razred mi je bio nedosanjani san, koji mi se tek zatrefio 1989. putujući za Rijeku, plavi vagoni JŽ-a na kojima je pisalo Inter-City, iako su bili daleko od pravog europskog IC standarda, ali stvarno značajno bolji od drugoga i trećega razreda koji je bio redovit za lokalne vlakove. Zadnju akademsku godinu svaki tjedan se vozim na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb i ni u ludilu ne idem vlakom. Naime, postoji značajna mogućnost da vlak iz Zagreba ne dođe do Rijeke. Nekada je išla kompozicija do dvadesetak vagona s dvije lokomotive, danas prometuje vlakić od tri vagona koji stoji iza svakoga ugla i ide triput dnevno. A često se događa da kompozicija iskoči iz tračnica. Autobusni prijevoz je ubio vlak na toj relaciji.

Krajem osamdesetih postajao je samo jedan autobus i zvao se Zagrebački transporti, dio masovne transportne firme, čiji su plavi autobusi postali simbol ranoga Domovinskoga rata. Naime, MUP ih je koristio za prijevoz u središta pobune, pa je tako jedan plavi bus uletio u četničku zasjedu na Plitvičkim jezerima na Krvavi Uskrs. Slika kako budući general Ljubo Ćesić Rojs pokazuje TV Zagrebu neeksplodirani tromblon na neki način postala je klasik ratnih reportaža.

Pred koji dan vozač autobusa Croatia Busa, firme slijednice autobusne filijale Zagrebačkih transporta, koja je prošla zlosretnu privatizaciju i pokoji stečaj, vozeći japansku turistkinju baš na iste Plitvice, odlučio ju je izbaciti van, iako je imala kartu. Nekoliko dana prije, vozač istog Croatia Busa negdje kod Rogoznice bacio je dijete van zbog nesporazuma oko karte. Ratna slava Zagrebačkih transporta svela se na bacanje djece i stranaca iz vlastitih autobusa. Svi su naravno šutili, jer takve stvari događaju se redovno širom Hrvatske. Nisu svi vozači barabe, štoviše, rekao bih da ih većina obavlja posao profesionalno i kvalitetno, ali hrvatski putnici još uvijek mirno trpe i šute na siledžije u vozačkim redovima. Pogotovo ako na pojedinim linijama postoji samo jedan autoprijevoznik i vozi samo jedna ili dvije linije dnevno.

Do Rijeke vozi desetak autoprijevoznika, jedan je istina dominantan, ali postoje različite linije, različitih cijena i različite popunjenosti. Konkurencija je zdrava stvar, konkurencija je stvarno dobra. Pod uvjetom da postoji. Nažalost, ova država je daleko od toga da omogući zdravu konkurenciju na svim područjima.

*autor teksta je magistar teologije Mislav Miholek. Stavovi izrečeni u tekstu ne moraju biti istovjetni stavovima redakcije Energypressa

You may also like

0 comments