[vc_row][vc_column width=”1/3″]Analiza Poslovnog dnevnika[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Neke recentne afere povezane s javnim ili državnim poduzećima i političkim akterima, poput npr. nedavne s Hrvatskim šumama i vjetrenjačama, još se nisu ni ohladile, a tu je već nova. Već danima se roje novi detalji, akteri i pikanterije vezane uz uhićenje čelnika Janafa Dragana Kovačevića te nekoliko zastupnika HDZ-a i SDP-a i vlasnika tvrtke Elektrocentar Petek.[/vc_column][/vc_row]
Toliko ih je da zasad cijela priča ne ostavlja prostora širem sagledavanju problema koji Zdravko Petak, profesor na Fakultetu političkih znanosti, opisuje kao “klijentelističku matricu duboko ugrađenu u hrvatsko društvo i ekonomiju”. To kod nas nisu nikakvi ekscesi niti priča o “zločestim pojedincima”, kaže, već uhodana matrica u kojoj i prema literaturi postoje pokrovitelji (politika), tzv. brokeri (npr. direktori javnih poduzeća) i tzv. klijenti, a to su u pravilu tvrtke koje dobivaju određene beneficije i poslove.
Financijski konzultant Andrej Grubišić reći će kako kako trenutno govorimo o primjeru nelegalnih i nezakonitih tokova novca. No, u financijskom smislu su, kaže, i daleko veći razmjeri onih koji su legalni, a imaju pečat pogodovanja, od raznih poticaja do EU fondova i javne nabave, što se u konačnici očituje u milijardama kuna prevelikoj državnoj potrošnji. Iako se u svakom izvješću i preporukama Europske komisije ponavljaju opaske o potrebi unaprjeđenja načina upravljanja javnim sektorom i javnim poduzećima, a i Vlada u svakom dokumentu sa smjernicama ekonomske politike uporno ponavlja reformske zahvate u smjeru depolitizacije i profesionalizacije, zasad to s papira teško zaživljava u praksi. Politika nema istinske volje za micanje šape s javnih i profitabilnih državnih poduzeća i svođenje njezine kontrole na strategiju i nadzor. To što se kadroviranje formalno provodi uz javne natječaje dosad nije baš rezultiralo prevelikom profesionalizacijom, a još manje depolitizacijom i odmakom od stranačkih kvota.
Radimir Čačić ovih je dana podsjetio kako je u vrijeme Tomislava Karamarka, odnosno premijera Tihomira Oreškovića bilo naznaka da bi Vlada mogla krenuti u smjeru austrijskog modela krovnog holdinga u koji bi se objedinile, primjerice, energetske tvrtke i uz profesionalan menadžment ih se barem donekle izmaklo dnevnopolitičkom utjecaju i klijentelističkim kušnjama. No, ta se inicijativa veoma brzo po putu rasplinula, iako se tvrdilo da je na tom tragu bilo i nekih preliminarnih razgovora s međunarodnom investicijskom bankom koja je sličan model osmišljavala, primjerice, za Rumunjsku.
U svakom slučaju, to je brzo palo u zaborav i danas se izbori i preferencije u pogledu upravljanja uglavnom svode na zagovaranje (ili protivljenje) privatizacije svega što je tržišno orjentirano i posluje u konkurentskom okruženju, uz zadržavanje ključnih infrastrukturnih sustava u vlasništvu države.
Afera Janaf, pak, iznjedrila je i dosad najozbiljniji sukob na relaciji Pantovčak – Banski dvori. Predsjednik Republike Zoran Milanović prozvao je u utorak Vladu, u prvom redu premijera Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, zbog činjenice da je Kovačević imenovan za još jedan mandat na mjestu predsjednika Uprave Janafa nekoliko mjeseci nakon što su istražna tijela imala dokaz o mitu.
I sam je bio premijer pa, kaže, dobro zna kako stvari funkcioniraju. Ukratko, Milanović je uvjeren da su Božinović i Plenković znali za istragu USKOK-a i kriminalističke policije. Uz jasnu aluziju na politički aspekt cijelog slučaja, usput je prozvao i DORH za praksu davanja informacija medijima nakon prve faze istrage. Kako bilo, nije vrijeme od konstruktivnih rasprava o slučaju Janaf, a teško da će i izrada nove antikorupcijske strategije sama po sebi riješiti problem ili značajnije promijeniti stvari nabolje, piše Poslovni dnevnik
