[vc_row][vc_column width=”1/3″]Komentar Ivana Brodića[/vc_column][vc_column width=”2/3″]U trenutku dok pišem ovaj tekst drama u SAD-u se nastavlja. Dok se vodi tijesna utrka za 270 elektorskih glasova, čini se kako će u Kongresu većinu zadržati Demokrati, a u Senatu Republikanci. Ishod izbora još nije poznat, a računat će se “u glas” kažu u uglednom listu The New York Times, a ovo su izbori koji bi mogli imati najviše odjeka u posljednjih nekoliko stoljeća, usprkos pandemiji Covida. [/vc_column][/vc_row]
Tržišta već na veliko reagiraju na mogućnost pobjede jednog ili drugog kandidata, a prema analizi Bloomberga skupine investitora već pripremaju scenarije ulaganja za slučaj pobjede jednog ili drugog kandidata.
Najbolje je to vidljivo u energetskoj politici, gdje je Joe Biden, okružen političarima lubenica svjetonazora (izvana zeleni, unutra crveni) odlučio obećati veliku proračunsku potrošnju glede umjetnog stvaranja potražnje za obnovljive izvore energije, po uzoru na proračun Europske unije, ali napasti i ulaganja i istraživanje ugljikovodika iz nekonvencionalnih izvora. Zbog toga su iza njega stali brojni interesi iz te industrije, poput Elona Muska.
Naime,nije tajna kako njegova kandidatkinja za potpredsjednicu podržava Green New Deal, program koji predlaže upravo to. U tom smislu, Harris zagovara i povratak u Pariški klimatski sporazum, koji je Trump napustio.
S druge pak strane Donalda Trumpa podržavaju oni koji vjeruju u američke tradicionalne energetske industrije, podržali su Trumpa. Osim što je izašao iz Pariškog klimatskog dogovora kako bi spasio neke od tih industrije, obećao je porezno rasteretiti industriju koja je najveća gubitnica pandemijske krize – industriju ugljikovodika. Za ilustraciju dubine krize valja navesti kako je najveća energetska kompanija na svijetu Saudi Aramco ovih dana prijavila pedeset posto manju dobit.
Donald Trump vjeruje i u nekonvencionalno istraživanje ugljikovodika, za koje je tehnologija sve jeftinija, te obilato koristi Obamin zakon o izvozu ugljikovodika, ne bi li sustavom LNG terminala nametnuo Europi američke energente kao prihvatljive. U tom je smislu napao i sustav plinovoda iz Rusije, Sjeverni i Turski tok, te izvršio pritiska, pa i sankcijama, ne bi li se plinovodi zaustavili.
Potonje je slabo vjerojatno, zato što su neke od kompanija koje surađuju s Gazpromom na tim projektima donatori u američkim predsjedničkim izborima, a takvi se projekti grade za razdoblje od nekoliko desetaka godina, pa bi im i za alternativne kapacitete trebalo toliko. Uostalom, vrlo je izgledno kako će taj pritisak splasnuti nakon američkih izbora. Donald Trump je često govorio i to kako vjetroturbine ubijaju ptice i uzrokuju rak.
Pobjeda Joea Bidena mogla bi izazvati pad zaliha nafte I energije zbog inicijalnog straha za naftnu industriju. No, ozbiljni ljudi vrlo rijetko na novim funkcijama postanu djetinjasto destruktivni, a proračun koji bi financirao Green New Deal mora netko puniti. Zbog toga bi se vrlo brzo dogodio oporavak, čim bi postalo racionalno kako Biden neće uništiti naftnu industriju.
Ako bi jezičac na izbornoj vagi otišao na stranu Trumpa, što više nije nevjerojatno, jer je razlika, usprkos anketama koje su Bidenu davale prednost od 10 posto, zanemarujući činjenicu da konzervativni glasači rijetko sudjeluju u anketama, tržišta pretpostavljaju kako će konvencionalne dionice puno bolje proći. Baš kako je na konferenciji Europske komisije rekao Domagoj Juričić: “Trump odaje povjerenje kako je uvijek na strani biznisa”.
Ipak, valja imati na umu kako je u ovom trenutku cijena nafte niže 20 posto nego li na dan kada je Trump bio zabran i kako nije izgledno da će se na tržištima pojaviti neki novi crni labud poput korona virusa.
Još je jedan ishod izbora realan, a to je osporeni rezultat, jer Trump je već u izbornoj noći rekao kako će ići na Vrhovni sud jer je pokraden. U javnosti je i onako vidljiva podjela na one koji misle kako su Kinezi namjestili izbore u korist demokrata i one koji vjeruju kako su Rusi namjestili izbore u korist Republikanaca.
Kako bilo, takav scenarij bi mogao izazvati buru nezadovoljstva, što za tržišta, u globaliziranom svijetu spojenih posuda nikako nije dobro. Ipak, SAD je stabilna demokracija, jasnih procedura, te dugoročno stvari ne treba gledati katastrofično. Politike će se u svakom sektoru, pa i energetskom mijenjati sporo ili ostajati iste.
Zbog toga, na tržištima, i energetskima, strast treba očekivati, ovisno o “okladi” grupa investitora na pojedinog kandidata, ali samo kratkoročno. Dugoročno, svi investitori i dioničari su okrenuti profitu, politička nestabilnost nikome nije u interesu.
