Komentar

Već blizu dva mjeseca traje invazija Rusije na teritorijalni suverenitet i integritet Ukrajine sa, za ratove obveznim crnim i mračnim folklorom, koji više nego li nalikuje na ratne zločine. Rusiji uvedene sankcije značajnije su ozlijedile ekonomiju te zemlje, isključivši je iz novčanih i dijela ekonomskih tokova, no nisu zaustavile ratna djelovanja.

Dapače, neki ozbiljniji zapadni analitičari smatraju kako Rusija, suprotno ranijim procjenama, može izbjeći bankrot, premda su joj blokirane devizne rezerve u inozemstvu pa je primorana plaćati dugove u rubljima.

Nekoliko je mogućih razloga zašto Rusija izbjegava potpuni bankrot usprkos sankcijama financijski najmoćnijih i najrazvijenijih zemalja, što joj produžuje izdržljivost na bojnom polju, jer ratovi koštaju.

Bilo da je to zbog toga što se Rusija za ovakav scenarij djelomično pripremala razvijanjem parcijalne samodostatnosti u poljoprivredi, zbog diversifikacije izvoza, zbog toga što cijeli niz zemalja, doduše ne toliko lukrativno sposobnih kao Zapad, odbija uvesti sankcije toj zemlji, računajući na jeftinije energente ili vojnu pomoć ili zato što Zapad nije uveo „nuklearnu opciju“ tj. zabranu uvoza energenata iz Rusije.

A upravo bi ovo potonje, usprkos tomu što je Rusija u posljednjih desetak godina smanjila svoju proračunsku izloženost izvozu energenata sa 60 na nešto iznad 30 posto, značajnije utjecalo na financijsku izdržljivost te zemlje u vođenju rata, jer ratovi koštaju. Oružje je skupo, a i ljudstvo treba hraniti, oblačiti i servisirati njihov boravak na bojišnici, pogotovo kada se radi o vojevanju na tuđem teritoriju.

Jer, iako je uveden embargo na uvoz ruske nafte u SAD, što je prilično slabašna odluka jer ruska nafta u američkom naftnom miksu sudjeluje s manje od 6 posto te mnoge kompanije odbijaju kupovati tu naftu radi reputacijskih rizika, a uvoz ugljena na Zapad iz Rusije obustavljen, kupovina plina, poglavito preko Ukrajinskog plinovoda, bilježi rekorde.
Za zaustavljanje te vrste trgovine, uvođenje „nuklearne opcije“ lobiraju mnogi aktivisti i političari zapada, tvrdeći kako je to cijena ukrajinske slobode i kako bi zapad pogonjen na američke i energente iz drugih pravaca, ali u prvom redu okrenut obnovljivim izvorima energije, mogao izvesti takvu opciju.

I ne samo na Zapadu.

Osobito je u tome aktivan ugledni hrvatski ekonomski analitičar koji je otkrio demokratske, slobodarske i ljudskopravaške motive u poslovanju nakon što mu je propala privatna tvrtka koja je proizvodnju iz Hrvatske preselila u Kinu. Možda ne bi, da je, kojim slučajem tada odlučio platiti individualnu slobodu liberalnih demokrata ili pak Ujgura ostajući u Hrvatskoj, ali to je druga tema, jer mi na Zapadu nismo osobito poznati po tome da odbijamo trgovati energentima ili poslovati u nedemokratskim. diktaturama i autokracijama, zemljama svijeta.

Ponekad bismo im tek izvozili demokraciju, sa ne prevelikim uspjehom, a nešto ranije ih pretvarali u dominione, sa ograničenim uspjehom.

Doista, operacija o kojoj govorimo može se izvesti. No, mnogi su svjesni ne odmah. Nedostaje nam infrastruktura, koju je nemoguće preko noći nadomjestiti. Nedostaje u jednakoj mjeri Rusiji i zapadu, premda će je Rusija mnogo teže okrenuti u drugom pravcu, kako zbog geomorfologije teritorija, tako i zbog financijske moći kupaca. O geopolitičkoj i demografskoj opasnosti na nekom drugom mjestu.

Ne mogu se alternativni plinovodi, naftovodi i skladišta načiniti preko noći. Ne može se najmom nekoliko plutajućih terminala za ukapljeni plin potpuno nadomjestiti ruskih 160 milijuna prostornih metara, ne može se puštanjem strateških rezervi na tržište nadomjestiti 10 milijuna barela na dan, koliko, po prilici, iznosi ruski udio u svjetskoj trgovini naftom.

Zbog toga, mnogi pozivaju na oprez i traže održiva rješenja tj. predah, kako bi se mogla izgraditi infrastruktura. Dovoljno je loše to što će takva operacija zbog novonastalih okolnosti i porasta cijene energenata, biti iznimno skupa.

Najglasnije protivnike potpune zabrane trgovine ruskim energentima nalazimo među poduzetnicima, ali i sindikalistima, u lokomotivi industrije Europske unije, koji upozoravaju kako bi u ovakvim okolnostima, takva zabrana Njemačku gurnula u dugogodišnju recesiju, a vjerojatno i ostatak Unije, zbog količine utjecaja njemačke ekonomije na ostatak EU.

Čuju se i glasovi iz Francuske protiv tih i takvih zabrana, premda je Macron najavio kako će u njegovu sljedećem mandatu, ako bude izabran, Francuska prestati koristiti fosilnu energiju. Francuski ministri založili su se za uvođenje carina na ruske energente. Takvo rješenje moglo bi tek obeshrabriti kupovinu, ali ne ju i zaustaviti ili značajnije naštetiti ruskom proračunu zato što carine, prema definiciji, plaća kupac, a ne prodavatelj.

No, ako se „nuklearna opcija“ stvarno aktivira, što će se dogoditi?

Embargo na iranske i venecuelske energente nam daje primjer kako će ovu situaciju tržište riješiti, jer posao uvijek nađe rješenje za one probleme koje stvori politika. To, dakako, nije isti slučaj jer za razliku od njih, Rusiji su otvorena tržišta mnogih zemalja, doduše ne toliko lukrativnih kao zapadnih, osobito onih najmnogoljudnijih.

Dakle, na Zapad će ruska nafta dolaziti iz skladišta načinjenih isključivo za trgovanje, poput onih u Singapuru, Panami, Dubaiju ili pak Latviji. Energent, bez obzira na podrijetlo, koji boravi u takvim skladištima nekoliko tjedana, dobiva novu deklaraciju i prestaje biti „politički nekorektan“ energent. Kao takav zaobilazi svaki embargo.

A kompanije i reputacijski rizik? Pa, stvar je prilično jednostavna, velike kompanije već su donijele interne pravilnike prema kojima je prihvatljiv svaki onaj energent koji u svojoj mješavini ima manje od 50 posto energenta pod embargom.

Kod plina je stvar još jednostavnija.

Naime, nekoliko kompanija, poglavito one iz Mađarske i Slovačke, ali i neutralne Austrije, pristalo je otvoriti transakcijske račune za trgovinu plinom u rubljima pri Gazpromovoj banci, što nam sugerira kako će se stvoriti čvorišta koja će trgovati kopnenim plinom i služiti kao posrednici za nabavu „politički nekorektnog“ plina. Sve dok Sjeverni tok 1, Ukrajinski tok i Turski tok rade, a dobra je oklada kako se barem jedan od njih, ako ne dva, niti neće zatvarati.

Umjesto zaključka. Ukrajina? Svaki rat završava pregovorima. U pregovorima si onoliko jak koliko si jak na ratnom polju, veli von Clausewitz. Ukrajina u svojoj obrani od agresije, pa i vojno, ovisi o pomoći zapadnih saveznika. Nije realno očekivati kako će učiniti štetu njihovim industrijama zatvarajući dotok plina preko svog teritorija.

Političkim i aktivističkim lobiranjima, usprkos.

Ta, nije niti uvaženi analitičar razmišljao o Ujgurima, koji se, uzgred budi rečeno, nalaze pod pritiskom kineske središnje vlasti još od kada je Mao preuzeo državu od Čanga, sve dok nije došla financijska kriza….