Ivan Brodić za Večernji list
Ovaj je tjedan započeo s dvije vijesti, koje su mnogi promatrači ocijenili protuslovnima. S jedne je strane započelo novo razdoblje u kojemu prvi put nakon više od stoljeća i pol Gradska plinara Zagreb – Opskrba (GPZO) nije javni opskrbljivač na području Zagreba i okolice, iako se za tržišnu uslugu odlučilo više od 150 tisuća Zagrepčana. Taj je posao pripao također javnom opskrbljivaču Međimurje-plinu. S druge strane, Zagrebački holding zbog cijene plina bilježi gotovo rekordne gubitke.
No, jesu li ove dvije činjenice toliko kontradiktorne? Za odgovor na ovo pitanje trebamo posegnuti u prošlost. Naime, kao i velika većina javnih tvrtki u bližoj i daljoj prošlosti prolazio je političke i unutarnje izazove. Politički izazovi tiču se navade, osobito istaknute na našim geografskim širinama, za posezanjem u poslovne odluke javnog poduzeća zbog kupnje glasova i/ili korištenja javnoga poduzeća kao socijalne poluge. Upravo se to događalo s GPZO-om, kao i ostatkom gradskoga Holdinga, tijekom vladavine pokojnog, možda i najdugovječnijeg zagrebačkog gradonačelnika, Milana Bandića.
U novije je vrijeme GPZO ponio teret dvije uzastopne krize kojima je gotovo cijela Europa prošla. Krizom uzrokovanom zatvaranjem gospodarstva tijekom pandemije koronavirusa, ali i cjenovnom krizom energenata, koja je ishodište imala u ruskoj agresiji na Ukrajinu, kada je došlo do velike volatilnosti na tržištu ponajprije zbog nespremnosti Europe u vidu diversifikacije nabave, nedostatnosti infrastrukture i skladišnih kapaciteta. U tom je razdoblju nekoliko opskrbljivača napustilo tržište opskrbe, uslijed nerazmjera nabavne cijene plina i Vladinih mjera limitiranja maloprodajne cijene, a GPZO, tada u obvezi zajamčenog opskrbljivača plinom, morao je preuzeti njihove korisnike. Situacija je to koja je iziskivala nabavu plina na spot-tržištu, što je proizvelo povećanje troškova i akumulaciju gubitaka.
Kao da sve to nije bilo dovoljno, GPZO se suočio i s unutrašnjim problemima. Unutar tvrtke pojavili su se vrlo nadobudni trgovci koji su, vjerojatno želeći dokazati vlastitu sposobnost, pojednostavljeno, odbijali dogovarati dugoročne i srednjoročne ugovore, u pravilu puno cjenovno prihvatljivije, kockajući se nabavom plina po tada aktualnim burzovnim cijenama. Što je moglo poći u krivom smjeru?!
Ne želeći biti odvjetnikom nijednog dionika na tržištu, ovo je bilo potrebno napomenuti kako bismo shvatili zbog čega se na natječaju HERA-e, pa i ponovljenom, zbog šlampavosti regulatora uslijed njegove sada već dugogodišnje kadrovske okljaštrenosti, GPZO pojavio s višom maržom nego njegov konkurent koji je na natječaju pobijedio. Legitimno.
Sreća za korisnike jest u tome što smo se mi kao država odlučili za uokvireno, regulirano, tržišno natjecanje, pa se na tržištu opskrbe može pojaviti bilo koja tvrtka registrirana kod HERA-e za tu djelatnost. Kao što se, uostalom, pojavio i Međimurje-plin na natječaju za javnog opskrbljivača. Tako se pojavio GPZO.
Ovoga puta uz malo sreće, zbog relaksacije cijene plina na referentnim burzama (u Nizozemskoj i Austriji), tvrtka je očito uspjela sa svojim veletrgovcem ugovoriti dovoljne količine plina po nižoj cijeni te je na tržištu ponudila nešto nižu cijenu. Kampanja, koja je za cilj imala spašavanje reputacije, znatno narušene gubitkom na natječaju HERA-e, ostvarila je dobar rezultat i velik je dio Zagrepčana, uz argument cijene i korisničke infrastrukture, ostao kod ovoga opskrbljivača.
Ipak, cijeli ovaj slučaj dovodi nas do tri dodatna problema, od kojih smo prvi već spomenuli. Naime, Zagrebački je holding zbog limitiranja maloprodajne cijene zabilježio gubitke. Nesporno su oštećeni i drugi opskrbljivači. Jer, protivno ekonomskoj logici, primijenjenoj u drugim dijelovima energetskog sektora, poput tržišta električne energije, kod plina limitiranje cijena ni na koji način nije kompenzirano. Činjenica je da je GPZO, kao razmjerno najveći opskrbljivač, tijekom proteklih godina znatno iscrpljen te bi minimum pristojnosti politike bio da mu, barem u dijelu u kojem je napravila očiti propust, pomogne u konsolidaciji.
Spomenuo je gradonačelnik i kako ne zna gdje je u Europi na ovakav način regulirano tržište da se mogu natjecati dva javna opskrbljivača. U pravu je. Taj problem ima dva rješenja. Jedan bi put bio vraćanje funkcionalnih monopola dogovorom opskrbljivača oko podjele opskrbnih područja, no on bi bio suprotan uokvirenom reguliranom tržištu za koje smo se odlučili. Drugi bi put bio tržišni, privatizacija poduzeća koje se bave tržišnom djelatnošću, a opskrba energentima to nedvojbeno jest. Tada bi bilo posve svejedno kada bi se na natječaju pojavila tvrtka koja, namjerno ili posve slučajno, svejedno je, priprema natječaje u suradnji s državnim veletrgovcem susjedne zemlje, pupčano povezanim s energetskim regulatorom te zemlje. To što spomenuti veletrgovac, zbog geoenergetske nervoze, u Hrvatskoj posluje legalno i legitimno te se pozicionirao i kao uvoznik na LNG terminalu na Krku, ne mijenja činjenicu da u svojoj zemlji vodi posredne regulatorne ratove sa stranim, pa i hrvatskim investitorima i trgovcima, donosi Večernji list
