Je li Sjeverni tok 2.0 projekt protiv interesa EU?

Tijekom posljednjega desetljeća svijet se razvijao ubrzanim tempom što nas je dovelo do činjenice da energetika postane jedno od najvažnijih globalnih pitanja današnjice. Proces globalizacije stvorio je snažan poticaj proizvodnji ali i potrošnji u svijetu. Svako dodatno povećanje proizvodnje dovodi i do povećanja potrošnje svih poznatih oblika energenata. Takav tempo razvoja zahtjeva odgovarajuću i stabilnu resursnu osnovu koja je ograničena.

Račun Europske Unije za vanjsku energiju iznosi više od 1 milijarde eura dnevno ili oko 400 milijardi eura koje smo platili za 2013 i čini nešto više od 20 % ukupnog uvoza. Samo uvoz sirove nafte i naftnih proizvoda nadmašuje 300 milijardi eura, od čega većina dolazi iz članica OPEC ali i dalje je čak 27 % nažalost iz Rusije. Opskrba energijom iz Rusije činila je 39 % uvoza prirodnog plina pri čemu su najveće količine uvezene u Njemačku i Italiju. Čak 61 % tog plina uvezenog u EU koristi se u zgradama, u prvom redu za grijanje a 75 % tih zgrada čine stambene zgrade. Proteklih nekoliko godina postignut znatan napredak u jačanju energetske sigurnosti EU zahvaljujući povećanom udjelu obnovljivih izvora energije i smanjenju ukupne potražnje što je doprinijelo stabilizaciji ovisnosti o uvozu. Danas EU uvozi 51 % energije koju troši.

Ovisnost o uvezenoj energiji odnosi se na :

✓ sirova nafta 85 %
✓ prirodni plin 66 %
✓ kruta goriva 42 %
✓ nuklearno gorivo 40%

Na sastanku vrha Europske unije imamo tek načelnu podršku projektu energetske unije za koju postoji konsenzus. Svi predsjednici država i vlada EU žele veću energetsku suradnju i što manju ovisnost o Rusiji, ali kod detalja je i sloga puno manja. Zabrinjava činjenica da Unija velik dio energije uvozi iz geopolitički nestabilnih područja i da jedan broj država članica još uvijek ovisi samo o jednom vanjskom izvoru opskrbe. Čak 6 država članica ovisi o Rusiji kao trenutno jedinom vanjskom opskrbljivaču. U načelu, Europska komisija ostavlja svakoj zemlji pravo izbora odakle želi dobivati svoju energiju ali prvi puta moram to javno reći – Njemačka je najveći problem! Nakon konačne propasti “Južnog toka” i “Turskog toka”, očekujem da članice poštuju odluku o smanjenu ovisnosti od ruskoga plina koju smo svi potpisali. U siječnju ove godine europski parlament pozvao je Berlin da obustavi planiranje plinovoda “Sjeverni tok 2”. Po hitnom postupku EP donio je i rezoluciju kojom se apelira na zemlje članice da se ne upuštaju u gradnju bilo kakvih plinovoda iz Rusije, osobito “Sjeverni tok 2” za koji je zainteresirana Njemačka.

Na posljednjem summitu EU raspravljalo se i o novom njemačko-ruskom ekonomskom megaprojektu – Sjeverni tok 2. Uz postojeći Sjeverni tok 1, Njemačka bi postala glavni centar za distribuciju ruskog plina u Europi. No, taj projekt, kojim se Njemačka i Rusija spajaju bez tranzitnih posrednika, preko Baltičkog mora, izazvao je veliko nezadovoljstvo srednje i istočno europskih zemalja. Poljska, Bugarska, Češka, Estonija, Grčka, Latvija, Litva, Slovačka, Mađarska i Rumunjska, ukupno 10 zemalja EU, te Ukrajina, a koje su poslale prosvjedno pismo predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku. Navedene zemlje traže zabranu gradnje Sjevernog toka 2 jer s pravom tvrde, da je u suprotnosti s interesima Europe te ugrožava energetsku sigurnost Europe koja se opredijelila za smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu. Zemlje potpisnice prosvjednog pisma pogotvo Poljska i Bugarska, osjećaju se izigrano – Poljska je u ime europske solidarnosti i pod pritiskom Bruxellesa odbacila ponudu da Sjeverni tok 1 prođe njezinim teritorijem, a ona bude distributivni centar i time zaradi stotine milijuna dolara. Bugarska je pak, na nagovor Berlina uspješno sabotirala gradnju Južnog toka i time odustala, od milijardu dolara prihoda godišnje. Projekat je trenutno obustavljen! Dok Europa pokušava iznaći rješenje energetske ovisnosti iz Berlina zabijaju nož u leđa – koje su to smjernice hrvatske vanjske politike?

U slučaju da nijemci nekako uspiju izgraditi Sjeverni tok 2, uvezat će infrastrukturu i otvoriti tržište ka usklađenijem vanjskom djelovanju a tek onda dobit ćemo “energetsku uniju” u kojoj će oni već imati premoć. Takva nam energetska unija gdje nema naših interesa neće biti potrebna. To je šah-mat pozicija! Nemojte zaboraviti da je ruski plin jeftiniji od ukapljenog plina. Nijemac može biti sve, čak i beskrajno licemjeran ali glup i naivan – sigurno nije. U takvom scenariju hrvatski LNG može biti više-manje neupotrebljiv. Vanjska politika Republike Hrvatske mora promijeniti pravac djelovanja, mora stati rame uz rame sa Poljacima i ostalim članicama i čvrsto braniti svoje interese, piše na svom blogu Tomislav Matteo Herceg.

Najbolji način da se postigne što bolja cijena jeste kad bi sve zemlje EU zajedno nastupile kao kupac prema više vanjskih izvora opskrbe. To i jeste jedan od ciljeva energetske unije koju Berlin zastupa a gdje su i naši interesi osigurani! Svim većim energetskim koncernima u njemačkoj, koji su do sada uvijek sami pregovarali o isporukama, nipošto nije stalo da sada to radi nekakvo nadnacionalno, europsko tijelo koje može utjecati na cijenu i odredbe ugovora.

You may also like