Komentar
Nalazimo se u vrlo turbulentnim vremenima, suglasni su jutros u emisiji U mreži prvoga Hrvatske radio televizije, brojni vanjskopolitički i vojni analitičari. Spominjući brojna krizna žarišta, od Ukrajine, preko Bliskog istoka, Sahela, Gvajane, pa sve do Južnog kineskog mora i Korejskog poluotoka, čak tvrde kako se nalazimo usred trećeg svjetskog rata čiju brutalnu eskalaciju sprječava samo strah od nuklearnog holokausta.
Europa u toj zavrzlami sudjeluje prilično aktivno, kao dio transatlantskog saveza,vojnim akcijama, naoružavanjem, ali i u diplomatskom smislu. Sukladno tomu snosi i neke ekonomske, političke ali i energetske posljedice, od kojih je možda najbolji primjer energetska kriza nastala nakon agresije na Ukrajinu i nekoliko valova sankcija na ruske energente, čiji je doticaj u Europu drastično pao, što je u jednom trenutku imalo za cilj drastično povećanje cijena energenata.
Poglavito prirodnog plina.
Ipak, kroz protekle se dvije godine, uz važne napore privatnog i javnog sektora, Europa prilično dobro prilagodila te je izgradila prilično dobru ruskim plinovodima i naftovodima alternativnu infrastrukturu za ukapljeni plin. Projekcija razvoja te infrastrukture vidljiva je i u narednim godinama, kroz razvoj novih projekata. Poput povećavanja kapaciteta postojećih terminala ili potpuno novog projekta Totala u Le Havreu, čiji je cilj povećati europske kapacitete za prihvat ukapljenog plina za jednu trećinu. Jer, prirodni plin i nuklearna energija, ključni su tranzicijski energenti prema europskim željama i politikama za postizanje niskougljičnog gospodarstva do sredine ovoga stoljeća.
Kako sve ne bi bilo idealno, krajem prošloga tjedna pojavio se izazov s potpuno neočekivanog mjesta. Sa druge strane osi transatlantskog saveza. Bidenova je administracija odlučila zaustaviti niz energetski izazovnih projekata. Zaustavili su tako odlučivanje o fiskalnim poticajima za hvatanje ugljičnog dioksida iz atmosfere, neke vodikove projekte i odluke vezane uz naftovod u Dakoti. No, ono što je za Europu ključno, zaustavili su na nekoliko mjeseci, izdavanje novih licenci privatnim kompanijama za izvoz ukapljenog plina, jer žele ponovno razmotriti utjecaj te industrije na klimu.
Politički analitičari Bloomberga procjenjuju kako je ova odluka prilično logična. Amerikanci ove godine izlaze na izbore, a sve je izglednije kako će snage političke popularnosti sučeliti Donald Trump i aktualni predsjednik Joe Biden. Potonji je za izbor u prvi mandat ključne glasove imao među raznim vrstama aktivista, među njima i onim okolišnim i klimatskim.
Oni su tijekom mandata bili vrlo kritični i nezadovoljni odlukama i nedostatkom odluka aktualne administracije, a u stožeru Bidena očito ne žele rasipati glasove te su im isporučili osjećaj pobjede nad, kako piše portal World Gas, industrijom proizvodnje plina iz nekonvencionalnih izvora, čiji su projekti bili u većini aplikanti za nove dopusnice. Radi se o proizvodnji tehnologije frackinga, za koju brojni znanstvenici i stručnjaci smatraju kako je izrazito invazivna za okoliš.
Ovo je političko klimatsko kockanje izazvalo brojne bojazni tijekom vikenda, što je izazvalo američke i europske dužnosnike pokušati umiriti javnost. Tako je glasnogovornik Europske komisije, za portal Politico.eu, izjavio kako ova odluka ne bi trebala imati nikakve kratkoročne ili srednjoročne posljedice na europski kontinent. No, je li to baš tako.
Odlaganje izdavanja dopusnica, moglo bi, ako europska industrija i gospodarstvo ostanu na jednakoj razini ili im se dinamika poveća, izazvati novu cjenovnu burzovnu krizu, tim više što bi se takva situacija mogla produljiti i u sljedeću ogrjevnu sezonu, ovisno o meteorološkim prilikama, zbog toga što se prvi krug američkih izbora održava početkom studenoga.
Ako ovu odluku prispodobimo ratnoj krizi u Crvenom moru, koja plovidbu kroz Hormuz i Suez čini vrlo rizičnom, pa i nemogućom, te krizi s vodostajem u Panamskom kanalu, zbog čega veliki brodovi i tankeri imaju sve više problema u prolasku kroz taj prolaz, vjerojatno nećemo ostati posve mirni, posebice jer ćemo na umu imati pokušaj nadomještanja opskrbe iz SAD-a trgovinom sa zemljama Perzijskog zaljeva ili zemljama Oceanije.
S druge strane, nije sve tako crno. U dvorištu Europske unije nalaze se neke od zemalja koje nemaju prometnih problema u pristupu tržištu. U prvom redu, tu je Norveška, čije su kompanije prošle godine zamijenile one američke na prvome mjestu uvoza ukapljenog plina u EU. Prema podacima Eurostata iz te je zemlje prošle godine došlo nešto manje od polovine ukapljenog plina. A tu su i zemlje sjevera Afrike koje u EU uvoze nešto manje od petine ukapljenog plina.
Mogli bismo zaključiti kako, usprkos okolnostima, ove godine nećemo moći govoriti o nedostatku plina na tržištu. No, glede cijene stvar je nešto drugačija. Vanjskopolitičke, prometne, ekonomske i meteorološke okolnosti burzovni će trgovci svakako uračunati u cijenu.
