Ivo Banac: Zaustavljen je Erdoganov marš prema putinizmu

Zaustavljen je Erdoganov marš prema putinizmu. Turska je 2015. pokazala što može dobro organizirana demokratska oporba u promišljenoj državi Izbori u Turskoj prošle su nedjelje poljuljali premoć Stranke pravde i razvoja (AKP), koja je od 2002. na svim parlamentarnim izborima, sad već četvrti put uzastopce, dobila najveći broj glasova, ali ovoga puta bez natpolovične većine u Medžlisu, piše Ivo Banac za Jutarnji list.

Zapravo, otkad je Recep Tayyip Erdogan 2001. godine osnovao AKP, stranka je pobijedila na svim izborima (pored parlamentarnih i na lokalnim i predsjedničkim) i potkopala temelje sekularnog kemalizma. To je ona ideologija kojom je Mustafa Kemal Atatürk 1923. utemeljio modernu tursku državu, uz uklanjanje svakog vjerskog utjecaja u javnom životu po modelu francuskog laicizma, uspostave nesavršenih standarda građanske suverenosti, demokracije i nacionalizma te odustajanje od imperijalnih projekata na Balkanu i arapskom Istoku, ali i među turkijskim narodima Zakavkazja i Srednje Azije. Tijekom desetljeća vlasti, Erdogan je potčinio vojni vrh – kemalističku udarnu iglu, a zatim, bez odustajanja od republikanskog nacionalizma, dao maha svojoj islamističkoj varijanti. Za naše susjedstvo najvažnija promjena bila je Erdoganovo prihvaćanje neootomanističke ideologije, koja Tursku usmjerava obnovi utjecaja Otomanskog carstva.

Sve ovo bilo je moguće na krilima turskog gospodarskog uspjeha. Nakon financijskog kraha 2001. godine tursko je gospodarstvo (uz pomoć IMF-a, unutarnjih reformi, privatizacije, stabilizacije sektora i velikog rasta stranih investicija) postiglo velike uspjehe: BDP je rastao i gotovo se udvostručio u poslijednjih šest godina. Erdogan i APK preuzeli su zasluge za približivanje statusu jedne od deset najvećih svjetskih ekonomija, ali ne i za trenutnu krizu. Naime, odnedavno je turski gospodarski razvoj u oštrom padu, nezaposlenost raste (trenutno iznosi 11%), vrijednost lire je sve manja, a ne pomaže ni sektorska premoć nekretnina i građevinske industrije. Pored toga, kroz proteklih nekoliko godina, od lipnja 2013. kad je uz pomoć jakih policijskih snaga zaustavio prosvjede u Gezi parku u Istanbulu, a posebno od kolovoza 2014. kad je izabran za predsjednika, Erdogan je pokazao neumjerenost u napadima na opoziciju, novinare i društvene mreže. Vrhunac imperijalnih pretenzija pokazao se u izgradnji nove predsjedničke palače od 1150 soba, vrijednu 600 milijuna dolara.

Nije pomogla ni Erdoganova vanjska politika, koja je od 2011. krenula opasnim protuzapadnim putem. Erdogan je podržao Morsija i Muslimansko bratstvo te nakon vojnog udara ohladio odnose s Egiptom. U Siriji je prešutno pomagao ISIL te odbio pomoći kurdskim borcima za opsade Kobanea, sve u nadi da će Turska, kao u otomanska vremena, ponovno postati referentna u arapskom svijetu. Premda je osudio progon krimskih Tatara nakon ruske agresije na Ukrajinu, našao je zajednički jezik s Putinom u izgradnji Turskog toka, alternativnog cjevovoda za izvoz ruskog plina na tržišta EU, zapravo zamjene za propali Južni tok. Posebno negativna bila je Erdoganova “kulturna politika” na Balkanu, koju je projicirao Ahmet Davutoglu, trenutno predsjednik turske vlade, autor knjige “Strategijska dubina” (2001.), koja je dostupna u srpskom prijevodu (Beograd: Službeni glasnik, 2014.). Ako zanemarimo politološki žargon, u njoj Davutoglu iznosi čitav niz prijedloga za reviziju kemalističke vanjske politike u prilog oslanjanju na “muslimanske zajednice, baštinike Osmanskog carstva”, koje bi bile “temelj političkog uticaja Turske na Balkanu”.

Primjerice smatra da Turska ima značajne mogućnosti “u zemljama u kojima su muslimani, prirodni saveznici Turske, u većini (Bosna i Albanija)”, a gdje se navodno pojavila volja da se “istorijska povezanost pretvori u prirodni savez” (str. 134). Davutoglu osuđuje kemalističku politiku “evakuacije Balkana” putem iseljavanja muslimanskih zajednica i zalaže se za međunarodno prihvaćanje Turske ne samo u ulozi zaštitnice balkanskih muslimana, nego s pravom intervencije kad su njihovi interesi u pitanju, sve to zbog turskih kulturnih i povijesnih veza. Na taj način Bošnjaci i Albanci, “koji se identifikuju s osmanskom kulturom” (str. 292.) postaju politički Turci, što ne samo da negira njihovu političku i kulturnu neovisnost, nego zapravo legitimira islamofobna tumačenja o neutemeljenosti “poturčenjaka”.

(Učinci ovako zamišljenog turskog kulturnog imperijalizma mogu se vidjeti u nizu rušilačkih investicija-intervencija u bosansku kulturnu baštinu, primjerice u “obnovi” jedinstvene blagajske tekije.) Davutoglu predstavlja Hrvatsku među “prirodnim saveznicima Turske” (uz BiH, Albaniju i Makedoniju, str. 472.) i s njom traži intenzivnije kontakte (str. 296.). To jest realna perspektiva, ali uz odustajanje od neootomanskih opsjena. Teško je u ovom trenutku predvidjeti neposredne učinke turskih izbora. Erdoganu se mora priznati realnija politika prema kurdskoj manjini u istočnoj Anatoliji. To objašnjava i uspon pretežito kurdske Stranke prava i sloboda (HAK), koja je na ovim izborima bila favorit nekemalističke kulturne ljevice, ali i prozapadnih liberala. Bilo kako bilo, uz izlazak od 83% birača, o čemu u Hrvatskoj možemo samo sanjati, zaustavljen je Erdoganov marš prema putinizmu. Po drugi put nakon 1950., kad je prevagnula protukemalistička opozicija, te 1983., kad je tri godine nakon vojnog udara poražena generalska stranka MDP, Turska je 2015. pokazala što može dobro organizirana demokratska opozicija u promišljenoj državi.

P.S.: Kad je riječ o Papinom posjetu, Dodik je barem bio izravan (“sve je to bilo u funkciji farse da se pokaže kako je Sarajevo multikulturalan grad… Nije bilo više od 1000 hrišćana (iz Sarajeva) na tom skupu od 70.000. Svi drugi došli su iz Hrvatske i iz drugih delova”, Politika 8. lipnja), ali pravo je čudo koliko ima “dobrih katolika” koji jedva uspijevaju prikriti jednake osjećaje. Ovako glasi Raspudićev prigovor: “Dok je u propovijedi briljirao u političkom govoru u Predsjedništvu (BiH) papa je pokazao tipičnu neupućenost stranaca… Floskula je reći za Sarajevo da je ‘europski Jeruzalem’” (Večernji list, 7. lipnja). Ne bi bilo dobro (ni kršćanski) kad bi Papa raspolagao Dodikovim i Raspudićevim znanjima.

P.P.S.: Je li moguće da nijedan nacionalni dnevnik još nije primijetio kako je Vlada u srijedu 3. lipnja grubo prekršila Ustav? Naime, Vlada je donijela odluku kojom derogira presudu Upravnog suda u Splitu od 29. rujna 2014., kojom je poništena odluka Vlade o koncesiji na pomorskom dobru radi izgradnje marine u dubrovačkoj luci Gruž, a u korist tvrtke Laguna Trade d.o.o. u vlasništvu Franje Pašalića. Presuda upućuje Vladu da je i ubuduće pri donošenju odluke o gruškoj koncesiji vezana pravnim shvaćanjem iz iste presude. Štoviše, Visoki upravni sud RH u Zagrebu odbacio je žalbu Laguna Trade d.o.o. “jer je ocjenjeno da u ovom slučaju sud nema mogućnosti ispitivati žalbu” (5. veljače 2015.). Unatoč tomu, Vlada je prošlog tjedna ponovno dodijelila koncesiju tvrtki Laguna Trade d.o.o. O tomu su dosad pisali samo lokalni listovi. Ovdje navodim samo gole činjenice. Minimum investigativnog novinarstva otkrilo bi umočenost poznatih dubrovačkih korupcionaša. Vlada za koju zakon i zaštita baštine vrijede koliko i lanjski snijeg njihov je prirodni partner.

You may also like

0 comments