Istina o bušenju na Jadranu

Zagreb – Nakon što je Italija i službeno pokrenula postupak procjene prekograničnog utjecaja na okoliš radova na istraživanju ugljikovodika u hrvatskom dijelu Jadrana, evidentno je da bi planirani tempo sklapanja koncesijskih ugovora i početka radova mogao biti odgođen za nekoliko mjeseci.

Ipak, bez obzira na ishod tog postupka, talijanski potez ponovno otvara pitanje razmjera novih rizika koje bi to istraživanje moglo izazvati. Iako se o tome u javnosti iznose brojni, često kontradiktorni podaci, analiza službenih i provjerljivih informacija o dosadašnjim sličnim aktivnostima i rizicima u Jadranu pokazuje da aktivnosti planirane u Hrvatskoj u najmanju ruku vrlo skromno pridonose tim već postojećim rizicima.

Italija i Hrvatska raspolažu otprilike jednakim površinama Jadranskog mora, no vidljiva je očita diskrepancija u količini i učestalosti naftnih radova. U talijanskom dijelu Jadrana je 1358 istražnih bušotina, a u hrvatskom samo 133. Na talijanskom dijelu aktivno je više od 110 proizvodnih plinskih bušotina i 38 naftnih. U Hrvatskoj proizvodnih naftnih platformi nema, a plinskih je 38. Na istoj površini Jadrana Italija ima 15 puta veće otkrivene dokazane rezerve ugljikovodika i 5 puta veću proizvodnju. Utoliko, jasno je da ogroman rizik od havarije za Hrvatsku postoji i danas, samo bez ikakve koristi ili mogućnosti da se na taj rizik utječe. Pojedine ekološke udruge često ističu kako takav rizik nije usporediv, s obzirom na kretanje morskih struja, koje bi eventualni izljev nafte na talijansku obalu odvele daleko od obale prema Otrantskim vratima, a u slučaju izljeva u Hrvatskoj izravno prema našim otocima. Ta teza vrlo je površna jer ne uvažava utjecaj vjetrova, no čak i da se uzme kao posve točna, otvara pitanje rizika vezanog za istraživanje ugljikovodika u Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj. U Albaniji se istraživanja provode već desetljećima, a samo najveći od proizvodnih blokova Drač ima procijenjene rezerve od 2 milijarde barela nafte.

Za usporedbu, to je četiri puta više od polja Macondo u Meksičkom zaljevu, gdje se dogodio najveći izljev nafte u povijesti. Crna je Gora pak još prije Hrvatske raspisala natječaj za istraživanje 13 blokova u svom dijelu Jadrana i dobila četiri ponude. Grčka je u rujnu prošle godine raspisala natječaj za istraživanje nafte i plina na deset blokova koji pokrivaju njezinu cijelu zapadnu obalu, na samom ulazu u Jadran. Koncesionari će biti izabrani u svibnju. Dakle, s iznimkom BiH i Slovenije, sve države koje imaju izlaz na Jadransko more provode istraživanja ili natječaje za istraživanja. Hrvatske aktivnosti, utoliko, tek su manji dio ukupnog rizika u Jadranu. Naime, Hrvatska je dobila ponude kompanija za deset blokova, a budući da se na svakom od njih u sklopu istraživanja planira jedna bušotina, to znači novih deset bušotina.

Dakle, manje od deset posto onoga što je dosad bušeno u hrvatskom dijelu Jadrana i manje od 1 posto od broja bušotina u talijanskom dijelu. Od tih deset blokova, njih pet obuhvaćaju područja na kojima se već bušilo. Primjerice, u bloku 8, uz obalu Dugog otoka i u neposrednoj blizini Nacionalnog parka Kornati sedam je istražnih bušotina. Sad će biti izbušena još jedna.

Ipak, rizik onečišćenja Jadrana naftom ne treba isključivo vezivati uz istraživanje ugljikovodika jer tu su i tankeri koji prevoze naftu. Prema podacima EU i hrvatskog Instituta za oceanografiju, godišnje se tankerima kroz Jadran preveze 70 milijuna tona nafte i naftnih derivata. Riječ je o 100 puta većoj količini nafte od one koja se izlila u Meksičkom zaljevu. U Jadranu, srećom, većih katastrofa nije bilo, no prema podacima Europske komisije, u Jadransko more se manjim incidentima godišnje izlijeva 100 tisuća tona nafte, ulja i drugih ugljikovodika. To znači da se u osam godina u Jadran i danas izlije količina ugljikovodika usporediva s katastrofom u Meksičkom zaljevu. Samo 2001., prema proračunu tijela EK, ukupna površina svih naftnih mrlja u Jadranu bila je ekvivalentna površini tri otoka Cresa. Jasno je da golemi rizici u Jadranu postoje i da ih nije moguće eliminirati, ali se njima treba upravljati. Pitanje o istraživanju ugljikovodika u Jadranu stoga nije treba li ili ne treba istraživati, nego kako postići najbolji odnos rizika i ekonomskih koristi

0 comments