[vc_row][vc_column width=”1/3″]Analiza DW[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Dok se SAD i Iran međusobno časte nazivima poput „velika sotona“ ili „država nitkova“, Njemačka i Iran i dalje simpatiziraju jedno s drugim. Čak i u ovim teškim vremenima.[/vc_column][/vc_row]
„Tradicionalni, višedimenzionalni, opterećeni” – tim riječima opisuje stručnjak za Iran Adnan Tabatabai njemačko-iranske odnose. Tradicionalni zato što odnosi između njemačkih i iranskih intelektualaca postoje još od vremena pisaca Goethea i Hafiza prije 200 godina. Višedimenzionalni jer odnosi postoje na kulturnoj, političkoj, društvenoj i gospodarskoj razini. A opterećeni zato što između Njemačke i Irana postoje razlike na području unutarnje i vanjske politike, u znatnoj mjeri i zbog držanja Irana prema Izraelu.
No unatoč tim poteškoćama, odnosi Njemačke i Irana su već dugo vremena obilježeni posebnom simpatijom koja je preživjela razne povijesne i političke razvoje. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su Velika Britanija i Rusija okupirale Iran, Njemačka je za Teheran bila dobrodošla protuteža. Nijemci nisu bili ni kolonijalna sila niti agresor i zato su u toj zemlji uživali simpatije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata iranski šah Reza Pahlavi je čak gajio određene simpatije za Adolfa Hitlera.
1952. godine Njemačka je uspostavila diplomatske odnose s Iranom i idućih godina odigrala važnu ulogu u industrijalizaciji te zemlje. Strojevi „Made in Germany” bili su vrlo cijenjeni – a cijene ih i danas.
Njemačka je postala najvažniji gospodarski partner Irana. Tada su politički odnosi bili neopterećeni, kaže njemačko-iranski politolog Ali Fathollah-Nejad. „Tada nije postojao problem političke konfrontacije, posebno zato što je Iran bio glavni saveznik SAD-a u Perzijskom zaljevu”, objašnjava ovaj stručnjak za Iran pri Njemačkom društvu za vanjsku politiku. „Zato je bio geopolitički bez konflikata, jer je jasno pripadao zapadnom klubu”, nastavlja Fathollah-Nejad – i to unatoč masivnim povredama ljudskih prava u šahovom režimu.
Islamska revolucija iz 1979. promijenila je iz temelja vlast u Iranu. Šah je svrgnut, a bivša konstitutivna monarhija pretvorena je u „Islamsku Republiku”. Revolucija je imala jasna antizapadna obilježja, a njemačko-iranski odnosi su djelomično bili opterećeni velikim napetostima. No kontakt nije prekinut. Obje strane su se trudile održati otvorenima diplomatske, ali i druge kanale, kaže Fathollah-Nejad. „Tu je bilo više razmjene nego što bi se to dalo naslutiti tijekom 80-ih godina za vrijeme rata između Irana i Iraka”, kaže stručnjak za Iran. „Amerikanci su uvijek davali prednost tvrđem nastupu, dok su Europljani i Nijemci vodili računa o tome da mogućnosti za razgovor ostanu otvorene.”
Njemačko-iranski odnosi dobili su veće pukotine početkom 90-ih godina. Tada su po nalogu iranske tajne službe u jednom grčkom restoranu u Berlinu ubijena četiri iransko-kurdska političara u egzilu.
Početkom 2000. objavljeno je da Iran ima atomski program koji je već znatno uznapredovao. Međunarodna zajednica je izvršila pritisak na Iran. Vijeće sigurnosti UN-a i EU uveli su sankcije koje su postupno prerasle u gustu mrežu kaznenih mjera. Za usporedbu: Njemačka je sredinom 2000. u Iran izvezla robe u vrijednosti od pet milijardi eura, a do 2013. izvoz je pao na 1,8 milijardi eura.
Godine 2015. je s Iranom sklopljen sporazum o njegovom nuklearnom programu, nakon čega su sankcije 2016. velikim dijelom ukinute. Njemačka je tu vidjela šansu za ponovno oživljavanje odnosa. Pod motom „Promjene kroz približavanje i trgovinu” tadašnji je njemački ministar gospodarstva Sigmar Gabriel (SPD) kao prvi zapadni političar posjetio Iran. S njim je putovala i velika gospodarska delegacija. Nakon dugogodišnjih sankcija obje strane su polagale velike nade u ponovne tijesne gospodarske odnose. Računica Nijemaca je bila: trgovinom i gospodarskim razvojem željelo se utjecati i na društvene i političke odnose u zemlji, na koje se i dalje kritički gledalo.
Po mišljenju Fathollah-Nejada ta strategija nije uspjela. Umjesto da iskoristi svoj gospodarski i politički utjecaj na iranske elite kako bi navela Teheran na promjenu kursa, Njemačka je previše vodila računa o svojim gospodarskim interesima.
Adnan Tabatabai na njemačku strategiju ne gleda tako kritički: „Ne smije se očekivati da se već nakon godinu dana ponovne uspostave gospodarskih odnosa nešto promijeni.” On upozorava da su za ozbiljne političke i društvene promjene potrebne godine, a možda čak i desetljeća.
Ponovno oživljavanje njemačko-iranskih gospodarskih odnosa otežano je zbog sankcija SAD-a. 2018. se Washington potpuno povukao iz nuklearnog sporazuma i uveo – protupravno – jednostrane stroge sankcije protiv Irana. Mnoge njemačke tvrtke su se u strahu od američkih kazni povukle s iranskog tržišta, dok je politički Berlin istodobno naglašavao da želi spasiti nuklearni sporazum.
Zbog dominantnosti SAD-a u međunarodnom financijskom i bankovnom sektoru mnogi njemački poduzetnici si ne mogu priuštiti angažman u Iranu, kaže Fathollah-Nejad. I tako Iran nije uspio ostvariti gospodarsku korist od svog poštivanja sporazuma.
Dakle, budućnost njemačko-iranskih odnosa u velikoj mjeri ovisi o razvoju odnosa između SAD-a i Irana, razvoju u iranskim susjednim državama i odnosu Irana prema Izraelu. Kada bi došlo do sukoba između Irana i Izraela, to bi teško opteretilo njemačko-iranske odnose. „Tada Europa više ne bi mogla nastaviti pružati svoju diplomatsku i političku podršku koju je do sada iskazala prema Teheranu”, kaže Fathollah-Nejad za DW.
