[Intervju] Domagoj Ivan Milošević: Hrvatska nije rasprodala bogatstva

Domagoj Ivan Milošević hrvatski je poduzetnik i političar rođen 5. siječnja 1970. godine. Bio je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i saborski zastupnik u tri saziva Hrvatskog sabora. Poznat je kao dugogodišnji direktor Pastor grupe koja je pod njegovim vodstvom postala vodećom u području zaštite od požara na prostoru jugoistočne Europe.

Razgovarala: Andrea Latinović/Direktno.hr

Godine 1984. godine upisao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio s prosjekom ocjena 5.0, a po završetku gimnazije studirao je medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje liječnika opće medicine diplomiravši 1996. godine s odličnim uspjehom. Još u srednjoj školi pokazivao je interes za grčki i latinski jezik, a uz dobro poznavanje engleskoga, služi se i ruskim i njemačkim jezikom.

Zatim je 2004. godine magistrirao na IEDC školi menadžmenta u Bledu i time postao MBA (Master of Business Adminisration). Osim toga, 2013. godine se obrazovao na J.F. Kennedy School of Government Sveučilišta Harvard na programu Leading economic growth.

Pokojni otac Radenko bio je član Hrvatske demokratske zajednice od njenog osnivanja i jedan od malih dioničara te dugogodišnji predsjednik Nadzornog odbora tvornice vatrogasnih aparata Pastor, koju će 2000. vlasnički preuzeti njegov sin Domagoj. Na pitanje o Pastoru i privatizaciji, Milošević uz osmijeh odgovara: ”Da jugokomunistička vlast nije mojoj obitelji otela tvornicu Mega d.d., ne bih imao potrebu kupovati tuđu firmu. I Pastor je, osnovan 1930., nekoliko godina nakon Mege (između dva rata, imena Mjed), također oduzet obitelji Srećka Pastora.

Domagojeva supruga Sandra Anić-Milošević doktorica je dentalne medicine. Trenutačno radi kao izvanredna profesorica na Zavodu za ortodonciju Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i u Poliklinici Imed, kojoj je suosnivač 2009. godine. Svoj interes za poduzetništvo, Domagoj Milošević pokazivao je još za vrijeme studija medicine, a tada se bavio i distribucijom aparata i hladnjaka za osvježavajuća pića te uvozom papira i papirnatih proizvoda.

Osim protupožarnom zaštitom i vatrogastvom, kroz više kompanija na prostoru bivše Jugoslavije pod ”kišobranom” Pastor grupe, Milošević se bavio i nekretninama, graditeljstvom i logistikom. U sklopu tvrtki Sigma center d. o. o. i Sigma stan, izgradio je brojne poslovne stambene prostore u Zagrebu, a od sudjelovanja u razvoju prvog multimodalnog logističkog parka u Hrvatskoj morao je odustati zbog ulaska u politiku.

Uspješna poslovna karijera Miloševiću je otvorila vrata u svijet politike. U vladi Jadranke Kosor od kraja 2010. do kraja 2011. godine bio je potpredsjednikom Vlade Republike Hrvatske zadužen za investicije, tri puta je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru.

Član je HDZ-a od 2010. godine, istog dana kada je imenovan u Vladu, a već 2012. godine se, na iznenađenje mnogih, kandidirao za predsjednika te stranke. Ipak, na stranačkim izborima te je godine Tomislav Karamarko pobijedio i preuzeo stranku. Za vrijeme svog članstva u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Milošević je koordinirao nekoliko nacionalnih odbora, a u 2016. godini postao je glavnim tajnikom stranke.

Milošević je član nekolicine poslovnih organizacija; osnivač je udruge Hrvatski izvoznici i bio član njenog Upravnog odbora, bivši predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske udruge poslodavaca, član je Young President’s Organization od 2005. Osim uspješne poslovne karijere i podatka koji ga stavlja među najimućnije hrvatske političare, Milošević je i veliki ljubitelj sporta, za nogomet kaže da slabo igra, ali odlično navija pa je nacionalna euforija naših srebrnih Vatrenih zahvatila i njega, na prvi pogled racionalnog i pribranog, ali ispod fasade emotivnog i strastvenog.

Zašto je tako teška, gotovo nemoguća misija ujediniti građane Hrvatske, sada, u 21. stoljeću, kada svijet grabi velikim koracima naprijed, a mi i dalje ostajemo zarobljenici prošlosti?

Kao prvo mislim da to nije nemoguća misija. Vatreni su pokazali da hrvatski građani žele uspjeh, žele nadu u pobjedu i dobar rezultat. Danas nam trebaju gospodarski uspjesi. Međutim, njih dugo nema. Na dnu smo Europske unije, samo Bugarska nam još gleda u leđa. Jako mnogo ljudi i dalje ne žive dobro. Dio njih nažalost gubi vjeru i nadu, dio se okreće prošlosti, dio odseljava. Ponovit ću nešto više puta javno izrečeno, a posebno ide uz ovaj Vatreni uspjeh. Naši dečki su došli do finala igrajući po pravilima nogometne igre, zar ne? Osim nogama igrali su i glavama, po pravilima koja važe za one najbolje, ali i amatere, za sve. To bi trebali biti i naši kriteriji. Misli li netko da se može biti gospodarski uspješan, a ne držati se osnovnih pravila? Da ne postoje pravila za upravljanje državom? Ne možemo biti u uspješni u 21. stoljeću igrajući po pravilima iz socijalističkih, ili još gore komunističkih vremena. Ili bez pravila. Hvala Bogu ta su vremena sve dalje iza nas, ali mi se presporo mijenjamo. I uporno ne želimo priznati da postoje neka pravila. Ali, ponavljam- ključni su vjera, samopouzdanje i zajedništvo!

Kako se osjećate kada iz pozicije situiranog čovjeka vidite hrvatsku bijedu i većinu stanovništva koje preživljava?

Teško mi je. Majka i pokojni otac odgajali su me u kršćanskom duhu, ne možeš biti sretan ako su drugi oko tebe nesretni ili nezadovoljni. Ne mogu se osjećati dobro niti ugodno, tim više što smo mi svi danas siromašniji u odnosu na mnoge druge europske narode nego prije deset-petnaest godina. To je jedan od ključnih razloga zašto sam odlučio napustiti business i ući u politiku. Uz sav naš potencijal. Ljudski, geopolitički, prirodni, turistički, poljoprivredni, energetski, pa i industrijski. Nevjerovatno je da mi ne uspijevamo uz sve ono što nam ide na ruku, što bi mnogi poželjeli imati. Nevjerovatno i žalosno. Ali, imamo žive dokaze da osim u sportu možemo biti globalno industrijski uspješni! Mate Rimac, ekipa iz HS produkta, Vjekoslav Majetić Doking… samo su neka od imena hrvatskog businessa s globalno konkuretnim proizvodima. Usprkos hrvatskoj birokraciji, visokim porezima, šumama zakona i šipražju pravilnika.

Vi ste gospodarstvenik. Nakon ovog ogromnog nogometnog trijumfa, stalno se govori da Hrvatska to sada mora kapitalizirati u svijetu. Na koji bismo način, osim promocije, mogli to iskoristiti gospodarski s obzirom na to da mnogi inozemni investitori udaraju u zidove neumoljive hrvatske birokracije?

Promocija je već nezamisliva. Vrijedna stotine milijuna, možda i milijarde dolara. Pozitivan efekt na turizam, siguran sam, počet ćemo osjećati već ove godine. Nisam siguran da smo za njega spremni. Posebno glede nedostatka radne snage. Još više nas mora zanimati kako pretočiti ovu promociju u sve ostale gospodarske grane. Izvoz hrvatskih tvrtki i privlačenje stranih ulaganja. To mora biti zajednički napor cijele Vlade i administracije na svim razinama. Trebamo prestati gaziti ili otežavati nastojanja ulagača, domaćih i stranih, da ulažu i zarade novac. Trebamo se prestati plašiti stranog kapitala. U istočnoj Europi nastale su tisuće srednjih i malih tvrtki u eko-sistemima velikih stranih ulagača. I dalje rastu. Posebno uvijek naglašavam industriju i energetiku te poljoprivredu, one moraju postati temelj našeg budućeg razvoja. Turizam nije dovoljan. Kao što rekoh, postoje neka pravila i čim prije počnemo igrati po njima, prije ćemo sustizati više razvijene. I naša dijaspora, iseljeništvo, predstavlja ogroman potencijal, ne samo gospodarski.

Što kažete na tvrdnje da smo rasprodali sva državna bogatstva osim vode? Je li to pretjerana ”dijagnoza”?

To jednostavno nije točno. Međutim, neimanje jasne strategije, ispravne komunikacije i pozitivnih rezultata za sve Hrvate i hrvatske građane ostavlja takav dojam. Koji puta smo prodali ono što nismo smjeli, poput infrastrukture optičkih kablova, nemam ništa protiv privatizacije telekoma, dapače, ali nismo prodali Podravku koja djeluje potpuno na tržištu i to međunarodnom. Hrvatska prirodna bogatstva, monopolistička infrstruktura nisu i nikad ne smiju biti na prodaju ili privatizaciju. Čak niti našim mirovinskim fondovima. Ali, ostaje mi neshvatljivo da ne prodajemo udjele u Podravci, Končaru i sličnim tvrtkama našim mirovinskim fondovima, ali i drugim ulagačima. I nemojmo zaboraviti najveću hrvatsku tvrtku ikad, Agrokor. Rasplet tek započinje i želim vjerovati da će i hrvatski ulagači, mirovinski fondovi i tvrtke također doći u priliku sudjelovati u tom procesu. Ne prihvaćam da smo samo promatrači i objekt, želim da postanemo aktivni sudionici, subjekt, naravno, sukladno našim mogućnostima.

Koliko će Hrvatskoj realno trebati vremena da uhvati zamah s razvijenim europskim državama i čime im uopće možemo konkurirati?

To ovisi o svima nama, cijelom društvu, svim sudionicima, ali ipak najviše o Vladi RH. Ona mora pokrenuti reforme koje se odgađaju godinama, neke i desetljećima. Već se i sama riječ otrcala. Što se brže pokrenemo, prije ćemo osjetiti rezultate i početi sustizati razvijenije od nas. I zaustaviti odljev naših ljudi te početi stvarati uvjete za povratak onih koji su otišli. To može samo snažno gospodarstvo utemeljeno na tržišnim osnovama, nadzirano od strane jake i efikasne administracije koja jamči jednaka pravila za sve građane i sve poduzetnike! Manje zaposlenih u administraciji, ali bolje plaćenih. Organiziranih i nepotkupljivih. Možemo konkurirati sa svime što mi odaberemo. Iznio sam već veliki dio našeg potencijala. Ali, naš ključni potencijal jest i mora biti hrvatski čovjek i obitelj kao temelj naprednog društva koje u isto vrijeme čuva svoju tradiciju i identitet. Modernost i naprednost s jedne strane, a tradicija, vjera te nacionalni i kulturni identitet sa druge nisu uopće u suprotnosti, dapače!

Vlada Andreja Plenkovića- što je učinila dobro, a što je mogla bolje?

Ključni dobar potez jest porezna reforma, snižavanje poreza za građane i poduzetnike, dakle rasterećenje rada i kapitala. Volio bih kada bi i idući krug najavljenog poreznog rasterećenja, vodio primarno računa o radu i kapitalu. Podržavam i smanjivanje PDV-a, ali možda sam skloniji gledati sektorski, uspoređujući nas s drugim europskim državama, nego smanjivati svima jedan po jedan posto. Izravna posljedica poreznog rasterećenja, što dokazuju analize Ministarstva financija jest rast prihoda proračuna, smanjivanje deficita i javnog duga, pa i suficit te posljedično popravljanje hrvatskog kreditnog rejtinga na međunarodnom tržištu.

To osigurava daljnji pad kamata i priprema nas za razdoblje rasta kamata. Mislim da je naša Vlada mogla bolje kapitalizirati te uspjehe i rezultate. Podbacili smo u popravljanju poslovne klime, uklanjanju birokratskih prepreka poduzetnicima i žestokom rezanju parafiskalnih nameta. Treba uzeti motornu pilu i odsjeći. Ako i bude greške, to se popravi. Šteta ovakvog sustava daleko je veća. I trebamo ubrzati sveukupne reformske napore. Agrokor nije i ne može biti izlika. Uključiti više domaćih stručnjaka oko pojedinih resora. Koji puta i stranih. Pa ima ljudi koji su davno prošli neke naše boljke i izazove. I nemaju kompleksa podijeliti iskustva i upozoriti na vlastite greške. Neki su spremni to učiniti i besplatno, rekao je Milošević za Direktno.hr.

You may also like