Instalacija ili ustoličenje

Komentar – Od trenutka izbora sa nestrpljenjem smo očekivali, ne toliko prisegu, koliko nastupnu poslanicu koja je trebala pokazati smjer buduće hrvatske politike te viđenje predsjedničkih mogućnosti stješnjenih između ustavom i zakonom zadanih ovlasti.

Sama  inauguracija, ustoličenje (kako predlaže Inoslav Bešker u Jutarnjem listu) ili instalacija (kako predlaže povjesničar Marijan Lipovac, zato što se taj izraz koristio za ustoličenje na bansku čast), dojma sam, poslala je sliku, kako kaže gospođa Milada Privora, u prijenosu javne televiijske kuće, uljuđene države koja drži do sebe.

S druge pak stane, izbor gostiju u prvim redovima VIP lože komentirao je Romano Bolković na svom facebook profilu riječima „Za njih ste ratovali…“. U programu javne televizijske kuće novinarka je Helena Puljiz dovela u pitanje i izbor nekih predsjedničinih suradnika poput Josipa Buljevića za kojim se, za njegova rada u obaveštajnoj zajednici, vuku pravosudni repovi na štetu medijskih djelatnika. Stoga, legitimno je pitanje s kojim sve (viđenim i neviđenim) polusvijetom je gospođa Grabar Kitarović morala slopiti savez kako bi bila u prilici možebitno doći u poziciju promijeniti smjer kretanja hrvatske politike, koji već dugo stremi u propast? Možda izbor gostiju na javnoj televiziji daje implicitan odgovor na to pitanje. Naime, antihadezeovka orijentiranost većine hrvatskih javnih, dotiranih i komercijalnih medija, kao i anketnih kuća notorna je činjenica posljednjeg izbornoga procesa, no to je neka druga tema.

Dok bivši premijeri i bivši prvi podpedsjednik Vlade RH Radimir Čačić imaju pozitivne dojmove,  bivša je premijerka oštro pripomenula kako je svaki nastupni govor lista lijepih želja. Mogli bismo se usuglasiti s gospođom Kosor, ta ne radi se ovdje o ustoličenju kakvoga rimskog imperatora ili teokrata, čiji bi se govor morao shvatiti kao program od kojega neće odstupati, uslijed kakve nadnaravne providnosti. Niti predsjednik Tuđman nije, naime, baš sve svoje nastupne govore provodio do krajnosti (a imao je znatno veće ovlasti) jer da jest vjerojatno bismo bili posramljeni kao okupatori pola Europe, a danas se tukli s Rusima za Lavov. Šalu na stranu, pogledamo li nastupne govore predsjednika Stjepana Mesića, Ive Josipovića, premijera Ive Sanadera ili Zorana Milanovića, osvijestit ćemo kako su njihovi govori bili tek impresija trenutka, nikako smjernica.

Dok prepuštamo vremenu ne bi li prva hrvatska predsjednica prekinula tu bernaysovsku tradiciju, valja joj poželiti sreću kako bi, u suprotnosti sa nesposobnom pozicijom, s kojom kohabitira, uspjela nametnuti vlastiti smjer.

Jutarnji je list danas posvećen dekonstrukciji nastupne poslanice u dijelu u kojem je, kako kaže Željko Trkanjec za N1, „bilo previše povijesti“ te prevelike nabijenosti etničke emocije što se vidjelo u izboru programa. S potonjim bih se mogao usuglasiti jer dok je puštala suzu za vrijeme prisege i domoljubna programa nisam mogao niti slutiti kako će joj spominjanje Tuđmana, Mesića i Josipovića poslužiti kao homogenizacijski alat zajedništva političkih ideja.

Spominjati, naime, kohabitaciju političkih ideja, a ne spomenuti Antu Starčevića, Juraja Strossmayera, Stjepana Radića, Antu Trumbića, Frana Supila, Bogdana Radicu, Josipa Torbara, Ivicu Račana pa i Svetozara Pribičevića, gotovo je nemoguće. Govoriti o europskoj i prozapadnoj Hrvatskoj, a ne spomenuti antifašizam Andrije Hebranga, antikomunizam Borisa Marune i Vinka Nikolića ili pak građanski antifašizam Vladka Mačeka, graniči s nepristojnošću. Iskazivati namjeru antitotalitarizma i purificiranog dompoljublja, a ne spomenuti Vladu Gotovca predstavlja političku herezu.

Ipak, kako bi govor, i u ovome tekstu, dobio pozitivan smjer valja uočiti nekoliko promjena koje ova lista lijepih želja donosi u hrvatsku politiku.

Energetski suverenitet, kao politička tema budućnosti, jedna je od važnih točaka novoga predsjedničkog mandata. Iskazana želja za otvaranjem  drugim energetskim igračima, a ne smo onima u koje su nas „vodili“ ili nas „vode“ neki bivši predsjednici, pokazuje jasnu prozapadnu orijentiranost i izvrsno poznavanje geopolitike sadašnjeg trenutka. Dirigent je NATO saveza, SAD, to prepoznao poslavši na ustoličenje, vjerojatno ne slučajno, minitricu energetike.

Zucker kommt zulezt, čovjeku dođe žao što predsjednica nema veće ovlasti jer dio govora u kojemu je apostrofiran privatni sektor kao generator zaposlenja i napretka, ne samo što nas oslobađa stava kako je „privatni sektor generator sviju prolema“ (Linić, Milanović, Laburisti, Živi zid, ORaH…) nego bi nas mogao usmjeriti prema razvodu od toga zlostavljačkog nacionalnog supružnika – etatizma!

Nadajući se kako ovaj mandat neće biti isčašen iz temelja nacionalne građanske države, ali  i kako svi oni likovi, koji su sjedili u VIP loži prigodom svečanosti, ipak, nisu shvatili ovo ustoličenje kao instalaciju vlastite poslušnice, očekujem važan mandat i kretanje u ordoliberalnom smjeru.

You may also like

0 comments