Hrvatski porezni obveznici ne znaju što će platiti

Skoro desetljeće i pol hrvatska javnost zabavlja se poslovnim aranžmanom hrvatske naftne kompanije INA i mađarskog MOL-a. Padale su vlade, optuživani bivši premijeri, izdavane međunarodne tjeralice za direktorima, kupovane i prodavane dionice, a onda je slučaj završio i na međunarodnim arbitražama.
Na kraju, kad je odbijen zahtjev službenog Zagreba za poništenje ugovora o upravljanju kompanijom INA, javnost je ostala uskraćena za informaciju što točno u konačnoj presudi piše.

Sama kronologija događanja o aranžmanu INA – MOL imala je toliko događanja, obrata, aktera, tužbi i presuda, kriza i slijepih ulica, a svaka od sedam hrvatskih vlada od 2003. godine do danas zabavljala se tom pričom, da se promatraču sa strane sve može učiniti prilično dosadnim. No, u igri je jedno od navjrijednijih hrvatskih bogatstava i kompanija koja može donositi samo dobit, piše Mladen Obrenović za Al Jazeera Balkans.

Ukratko, MOL-ovo preuzimanje kompanija INA od gospodarskog je pitanja prerasla u političko, a onda i pravosudno pitanje, što je kulminiralo padom Ive Sanadera i početkom istrage protiv njega u nekoliko korupcijskih afera. Jedna od najvećih bila je optužba da je od predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija dobio pet milijuna eura mita da mađarskoj strani omogući preuzimanje upravljanja kompanijom INA. Sanader je nepravomoćno osuđen na Županijskom sudu u Zagrebu, Vrhovni sud Hrvatske je potvrdio presudu, ali je Ustavni sud suđenje vratio na početak.

Uvjerena da je MOL preuzeo kompaniju INA koruptivnim radnjama, vlada Zorana Milanovića je početkom 2014. godine podnijela arbitražnu tužbu UN-ovoj Komisiji za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi. Zahtijevali su poništavanje ugovora o upravljačkim pravima i plinskom poslovanju (i hrvatska država, i mađarska strana imaju manje od polovice dionica, dok dio drže mali dioničari, no Mađari upravljaju kompanijom). HDZ-ove vlade naslijedile su taj slučaj, a krajem prošle godine Arbitražni sud u Ženevi odlučio je da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni. Ubrzo je vlada Andreja Plenkovića zatražila poništenje takve sudske odluke, žalila se švicarskom Saveznom sudu, a taj sud je nedavno odbacio hrvatski zahtjev. I naložio Zagrebu da plati sudske troškove.

Priča ima još mnogo detalja, pa je posve logičan interes hrvatske javnosti.

Urednik portala Energypress.net Ivan Brodić za Al Jazeeru podsjeća i kako je mađarska strana htjela objaviti arbitražnu presudu i njezino obrazloženje, prije svega zbog interesa svojih dioničara, ali nisu dobili pristanak vlasnika drugog dijela INA-e, hrvatske Vlade. Možda se razlog krije, nastavlja, u obrazloženju presude, čiji su citati ovih dana procurili na neke hrvatske portale.

„Prema tim, nepotvrđenim citatima, arbitražnom je sudu sporno obrazloženje presude u slučaju Sanader pri Županijskom sudu u Zagrebu. U toj presudi, sporno je to što se ulazilo u političku terminologiju, te sud smatra kako niti jedan prizivni sud to ne bi okarakterizirao kao nepristrano suđenje, a druga suspektna stvar za arbitražnog arbitra bila je nevjerodostojnost svjedoka“, prenosi Brodić.

„Kako smo svime time kao porezni obveznici opterećeni plaćanjem troškova suda i štetom koju je cijeli proces nanio hrvatskom gospodarstvu i poreznim obveznicima, minimum pristojnosti onoga tko prikuplja porez (hrvatske Vlade) bio bi objaviti što to plaćamo i to u potpunosti“, poručuje.

Urednik energetskog portala EnergyPress Ivan Brodić kaže kako se „od početka u Hrvatskoj vodi rat protiv kapitala, u maniri najboljih socijalističkih okvira, poput Venezuele, Ekvadora, Bolivije ili Laosa“. Dodaje i kako je „aljkavost hrvatskog pravosudnog sustava tek pomogla u odluci“.

„Iz zrakoplova se vidi kako hrvatski politički akteri u dobrome dijelu zapravo ne žele kohabitirati s investicijama u velikim sustavima, ako te investicije ne pristanu biti bankomati za njihove uhljebničke interese, što se gotovo nikome ne isplati“, tvrdi Brodić.

You may also like

0 comments