Hrvatska, raj za reketarenje investitora

Komentar – Poslije mene potop, skrivena je agenda hrvatskih aktualnih političkih nomenklatura! Odnos prema privatnom sektoru, kako domaćem koji preživljava hudinijevskim naporima, tako i stranim investicijama ogledna je ilustracija toga. Mi smo vjerojatno europski prvaci u broju rebalansa proračuna godišnje, broju promjena pravila tržišne igre, ali i broju uzastopno ponovljenih loših ekonomskih pokazatelja, rekao mi je o tomu ugledni hrvatski makroekonomist Ante Babić.

Toksičnost proračuna, sakupljanje poreza od ljudi zaposlenih na javnome novcu, vjerojatno je stvorila situaciju u kojoj je nekada najpopularniji hrvatski političar, Slavko Linić, izjavio kako je privatni kapital najveći troublemaker hrvatskoga gospodarstva. Intencija vladajućih je i nakon premijerova staljinističkog obračuna s njime ostala jednaka – gušenje privatne investicije i etatistička intervencija u zakon ponude i potražnje propisivanjem cijena proizvoda.

Posebno se to vidi na primjeru energetskog sektora gdje država sudjeluje u cijeni završnoga proizvoda sa 60 – 70 posto, pri čemu pojedincima, poput ministra Vrdoljaka, to nije dovoljno, nego žele utjecati na kompanije kako bi one daljnje smanjile svoj udio u cijeni vlastita proizvoda (!). Ludilo ovdje ne prestaje. Mi smo, naime, jedina zemlja čiji ministar radi na štetu kompanije koju posjeduje građanstvo zemlje u kojoj služi te joj oduzima koncesiju na istraživanje ugljikovodika dajući je osrednjim svjetskim igračima.

Valja spomenuti i odnos prema gradu Sisku. Onemogućavanje upravljanja vlasništvom (Rafinerijom Sisak) emocionalnim ucjenama kako MOL želi pretvoriti Sisak u hrvatski Detroit primjer je toga odnosa. No, valja se upitati, tko pametan bi uništavao postrojenje koje donosi profit, čak kada bi i imao jedno takvo u vlastitom dvorištu? Zar bi se itko odrekao dva profita i prihvatio samo jedan? Naprotiv, izlog je to nesposobnosti i manipulacije aktualne hrvatske političke nomenklature. Umjesto emocionalnih ucjena i političkog (putem sindikata kao grupe za pritisak i ministrova naslikavanja pred ulazom u rafineriju) gušenja poslovnih procesa, nakon zatvaranja čitavoga niza zastarjelih i neprofitabilnih postrojenja, poput Željezare Sisak, hrvatska politika nije učinila ništa kako bi anticipirala događanja i na vrijeme osigurala punu zaposlenost građanstva kroz privlačenje investicija u to područje. Čemu, pobogu, služe tolike agencije i toliki instituti, koje građani plaćaju, ako ne tomu da predviđaju procese i predlažu rješenja?

Čini se kako je jedini dominantni odnos prema investicijama u ovoj zemlji politička procjena visine reketa koji bi investicija mogla, legalno i ilegalno, uplatiti u fond strnanačkih uhljeba. Mi smo zemlja u kojoj stranačke iskaznice (u svakoj obitelji je barem jedna) služe umjesto privatnih i javnih burzi rada. Dokaz tomu je gomilanje javne administracije nakon svakog izbornog procesa. No vratimo se mi na odnos prema investicijama. Najbolje ga možemo ilustrirati primjerima stremljenja aktualnih vlasti kako bi raznim marifetlucima osigurali utjecaj na javne i polujavne tvrtke nakon (gotovo sigurnog) gubitka izbora, o čemu ovih dana javlja portal Direktno.

Također, znakovita je i nepostojeća afera glede obnove DTK infrastrukture, koju je otvorio Jutarnji list, o čemu je ponešto predsjednici Kolindi Grabar Kitarović rekla i njemačka kancelarka Angela Merkel. Kuloari, naime, javljaju kako premijerova ekipa očekuje redukciju javne uprave u slijedećem mandatu te preko Odašiljača i veza (javne tvrtke) žele zbrinuti sebi odane kadrove, za čije će zaposlenje povući sredstva iz tzv Junkerovih fondova, namijenjenih za obnovu infrastrukture.

Vlado je Gotovac o ljudima koji se bave javnim poslom samo iz vlastita interesa govorio kako oni ukidaju pravi smisao javnoga djelovanja, a jedan ugledni naftni konzultant to je pojednostavio rečenicom: „Glavni je problem ove zemlje to što je prepuna ljudi koji su je spremni zapaliti za nekoliko tisuća eura.“. Promjena političke i ekonomske paradigme, u smjeru smanjenja utjecaja uhljebničkih platformi na ekonomske investicije, nasušna je potreba.

U suprotnom bismo, uskoro, umjesto o odnosu politike i ekonomije, mogli razgovarati o monetizaciji čitave države nekoj uspješnijoj ekonomiji. (Ivan Brodić)

Direktno.hr

0 comments