Hoće li središnje banke devalvirati valutu?

Gospodarski komentator HRT-a Željko Kardum osvrnuo se u Studiju 4 na ovotjedne događaje na svjetskim tržištima. Ono što se trenutačno događa na svjetskim valutnim tržištima u mnogome podsjeća na The Plaza Accord ili Plaza Agreement, sporazum potpisan 1985. u njujorškom hotelu Plaza. Radilo se o dogovoru vlada Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Japana i SAD-a o devalvaciji dolara prema japanskom jenu i njemačkoj marki – kako bi američki proizvodi postali jeftiniji, konkurentniji i kako bi se smanjio američki vanjskotrgovinski deficit.

Združenim snagama ovih 5 središnjih banaka uspjelo je na svjetskim burzama deviza u samo dvije godine srušiti vrijednost dolara za 51% – za što je potrošeno samo 10 milijardi dolara. Za razliku od drugih poremećaja na tržištu ova devalvacija je bila planirana, objavljena i nije izazvala financijsku paniku na svjetskim burzama. Rezultat eksperimenta bio je uglavnom uspješan – američki je deficit smanjen u odnosu prema Europi, ali ne i prema Japanu.

Zašto je ovaj presedan važan premda se dogodio prije 30 godina?

Rezultati tehnoloških kompanija globalno pokazuju pad profita od oko 20% i pad prihoda od 13% u prvom kvartalu ove godine. Prodaje se manje mobitela, manji su profiti, a ništa od toga nije dobro za Apple, dionice tehnoloških kompanija. Nije dobro za rast dionica. Nije dobro ni za Kinu. Ukupni kineski dug dostigao je 200% BDP-a. Dugovi kompanija dosegnuli su 160% BDP-a.
A s velikim dugom ograničen je budući rast. Bez rasta Kine nema ni potrošnje ni rasta svjetskoga gospodarstva.

Dakle, Kina je u sličnoj situaciji u kojoj je SAD bio 1985. I sad se tu među probranim svjetskim analitičarima javlja teorija da se MMF s četiri najveće središnje banke na konferenciji G-20 u veljači u Šangaju dogovorio kako devalvirati kinesku valutu, ali bez mijenjanja tečaja među glavnim svjetskim valutama. U svemu tome ključno je da – Narodna banka Kine ne radi ništa, jer juan ima fiksiran tečaj u odnosu na dolar. Samo trebaju sjediti i praviti se ludi.

Američke federalne rezerve, Japan i Europska centralna banka odigrat će svoje uloge i obaviti posao – juan će učiniti slabijim u odnosu na euro i jen uz pomoć glasina. Čelnici ECB-a i BoJ-a u svojim govorima dali su naslutiti da bi mogli ograničiti ili odustati od daljnjeg monetarnog popuštanja, negativnih kamatnih stopa i poticajnih mjera. Početkom ožujka to su učinili i predsjednik ECB-a Mario Draghi i guverner BoJ-a Kuroda. Oba su razočarala očekivanja tržišta. Rezultat toga je da su jen i euro ojačali su u odnosu na dolar – premda nijedan od guvernera nije učinio niti promijenio išta! Promijenili su jedino način na koji su to rekli.

Ali u doba kad tečajevi valuta ovise prije svega o očekivanjima, to je bilo dosta. Došlo je do istog efekta kao da su kamatne stope porasle, premda se uopće nisu promijenile. Kina je dobila poticaj trgovini s Japanom i Europom bez devalvacije vlastite valute! Bila je to prividna devalvacija – u kojoj su euro i jen izgledali jači, a dolar slabiji. Navodno je MMF pomogao orkestrirati cijelu urotu s američkim FED-om, BoJ-em, ECB-om i Narodnom bankom Kine.

Znači li to da dogovor između čelnika najvećih svjetskih ekonomija može odrediti hoće li globalno gospodarstvo rasti ili padati? Nešto kao dogovorna ekonomija? Zapravo i ne, smatra Kardum. Ove monetarne politike ne mogu stvoriti rast privatnog sektora, nego samo odgoditi dan priznanja da je golemi teret svjetskog duga stvoren upravo ovakvim labavim monetarnim politikama.

You may also like

0 comments